Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 10

Đurđica – proljetna zvonca koja se ne mogu destilirati

Dovoljno je u svibnju se sagnuti nad sjenovitim šumskim pokrovom i osjetit ćete je: čisti, osvježavajući, pomalo zeleni miris, koji kao da nosi jutarnju rosu. Đurđica (Convallaria majalis) je mala biljka europskih listopadnih šuma, a ipak je klasičan motiv cvjetne parfumerije. Ima samo jednu posebnost – njen miris se ne može stvarno dobiti iz cvjetova.

Nijemi cvijet koji se mora sastaviti

Parfumeri đurđicu svrstavaju među takozvane nijeme cvjetove. Iz njezinih krhkih zvončića destilacija vodenom parom ne daje upotrebljivo ulje, a ni ekstrakcija otapalima ne donosi rezultat koji bi vjerno uhvatio ono što osjećate u šumi. Đurđičin miris se stoga u parfumeriji uvijek sastavljao – najprije kombinacijama drugih prirodnih tvari, a od kraja 19. i početka 20. stoljeća prvenstveno od sintetičkih molekula.

Ključni preokret donio je hidroksicitronelal, molekula s mekim, svježe cvjetnim mirisom, koja se počela koristiti početkom 20. stoljeća. Nakon nje došao je niz drugih tvari koje naglašavaju različite strane đurđice – jednom limunasto svježu, drugi put vodenastu, zelenu ili puderasto nježnu. Neke od ranije popularnih molekula danas su europski propisi ograničili ili potpuno izbacili, pa parfumeri đurđicu stalno iznova "prepravljaju" od novijih građevnih blokova. Svaka đurđica u bočici je zapravo portret, a ne otisak.

Konačni dojam je svjež, zelen i rosni, s nježno sapunastim, gotovo prozirnim cvjetnim prizvukom. U kompoziciji se đurđica koristi uglavnom u srcu mirisa, gdje dodaje svjetlost i prozračnost čak i težim cvjetovima. Rado se povezuje s ružom, jasminom i ylang-ylangom, koji je zaobljuju, s bergamotom, koji je na početku osvjetljava, sa zelenim listovima, koji naglašavaju njezino šumsko porijeklo, i s mošusom, zahvaljujući kojem njezina čistoća na koži duže traje. Poznati đurđičin parfem iz sredine 50-ih godina i danas se navodi kao uzor prozirnog proljetnog cvijeta.

Cvijet za sreću

U Francuskoj đurđica ima svoj dan. Svake godine 1. svibnja daruje se bližnjima za sreću, a tada je prodavači nude na ulicama gotovo na svakom uglu. Prema legendi, običaj je utemeljio francuski kralj u 16. stoljeću, koji je dobio grančicu đurđice kao talisman i odlučio je svako proljeće dijeliti damama na dvoru. Đurđica je postala simbol proljeća, novih početaka i elegantne cvjetne parfumerije. Također se pojavljuje u svadbenim buketima, a prema kršćanskoj legendi, izrasla je iz suza Djevice Marije.

Jednu stvar je dobro imati na umu: šarmantna đurđica je otrovna biljka. Njezina čarolija stoga pripada vrtu, vazi i parfemima – nikako kuhinji.

Breskva – baršunasto voće besmrtnosti

Malo koje voće ima tako bogatu priču kao breskva. Njena domovina je Kina, gdje se uzgaja već tisućljećima i gdje od davnina simbolizira dugovječnost i besmrtnost. Priča se da su u vrtovima božice Si-wang-mu breskve besmrtnosti sazrijevale samo jednom u tri tisuće godina i tko ih je okusio, stekao je vječni život. Breskva se stoga i danas pojavljuje na kineskim slikama, porculanu i čestitkama za rođendane starijih osoba.

U Europu je stigla zaobilaznim putem preko Perzije. Stari Rimljani su je smatrali perzijskim voćem, pa joj je ostalo latinsko ime Prunus persica – doslovno "perzijska šljiva".

Miris koji se ne može iscijediti

Iako breskva miriše već na drvetu, parfumeri iz nje izravno ne dobivaju ništa. Iz pulpe se mirisno ulje u upotrebljivoj količini ne može proizvesti, a ulje cijeđeno iz koštica je doduše popularno u kozmetici, ali ne nosi voćni miris. Breskvasti ton u parfemu je stoga uvijek rekonstrukcija. Njegov ključ su laktoni – molekule koje se prirodno nalaze i u samom voću. Najpoznatiji među njima je gama-undekalakton, u parfumeriji nazivan "aldehid C-14". Unatoč imenu, nije aldehid – naziv je nastao početkom 20. stoljeća i u struci se zadržao do danas.

Rezultirajući miris je baršunast, sočan i kremast, s blagim nagovještajem kokosa i zrele marelice. Ne djeluje kiselo niti svježe kao citrusi – podsjeća više na toplu koru voća ugrijanu suncem.

U gornjim notama i u srcu

Breskva se koristi u gornjim notama, gdje kompoziciji daje sočan uvod, i u srcu, gdje zaokružuje cvjetove i daje im mekoću. Slavu su joj donijeli chypre parfemi s početka 20. stoljeća. Laktonska breskva u njima je omekšavala zemljani, blago gorki hrastov mah i stvarala s njim kontrast koji je ušao u povijest parfumerije. Priča se da slavni chypre parfem iz 1919. godine duguje svoj nezamjenjivi potpis upravo ovoj kombinaciji. Voćni chypre od tada je postao zasebna grana cijele obitelji.

U sastavu mirisa najčešće ćete je susresti u sljedećim kombinacijama:

• jasmin – dijeli s breskvom kremastu, senzualnu punoću i zajedno djeluju sjajno,
• ruža – breskva joj smanjuje puderastost i dodaje sočnost,
• hrastov mah – klasični chypre kontrast baršuna i šumske zemlje,
• vanilija – pomiče breskvu prema desertnom, gurmanskom izričaju,
• mošus – produžuje njenu mekoću i daje dojam čiste kože.

Pelargonija – ružina duša prozorskog geranija

Kada među prstima protrljate list geranija s prozorske daske, osjetit ćete zelenu, lagano začinjenu aromu. Njegovi mirisni srodnici mogu još više: njihovi listovi podsjećaju na ružu, limun i metvicu istovremeno. Upravo ove mirisne pelargonije, u parfumeriji tradicionalno nazvane geranium, spadaju među omiljene cvjetne sastojke – iako se iz njih ne destilira niti jedna latica.

Iz južne Afrike u europske vrtove

Domovina pelargonija je južna Afrika, posebice područje Capea. U Europu su stigle u 17. stoljeću i brzo postale ukras vrtova, staklenika i prozora. Botanički pripadaju rodu pelargonija, a ne rodu Geranium, na hrvatskom poznat kao čapljina – no u parfumeriji se ustalio naziv geranium i zadržao se do danas.

U velikim količinama mirisne pelargonije počele su se uzgajati u 19. stoljeću, najprije u Francuskoj, a ubrzo i u sjevernoj Africi te na otoku Réunion. Razlog je bio jednostavan: njihov ulje miriše izrazito ružičasto, a dobiva se mnogo lakše nego ulje iz ružinih cvjetova, za čiji kilogram su potrebne tone latica. Pelargonija je tako postala pouzdana pratiteljica ruže – ne može je potpuno zamijeniti, ali je može nadopuniti, osvježiti i podržati.

Eterično ulje dobiva se parnom destilacijom listova i stabljika. Danas većina proizvodnje dolazi iz Egipta i Kine. Réunion je dao ime sorti "Bourbon" prema starom nazivu otoka; njezino ulje smatra se posebno nježnim i slatko ružičastim, ali se proizvodi u malim količinama.

Ruža sa zelenim listom

Miris pelargonije je ružičast, ali ne puderasto sladak. Nosio je svjež ton protrljanog lista, citrusnu iskru i hladan, gotovo metvičast završetak. Za srodnost s ružom zaslužne su zajedničke molekule geraniol i citronellol, koje se nalaze u oba sastojka. Ulja iz različitih područja se razlikuju – egipatsko se opisuje kao uravnoteženo i zaokruženo, kinesko kao nešto oštrije citrusno.

U parfemu pelargonija obično čini srce mirisa. Posebno mjesto ima u aromatičnim mirisima tipa fougère, gdje zajedno s lavandom, hrastovom mahovinom i kumarinom čini okosnicu kompozicije – stoga je često osjetite u klasičnim muškim parfemima. Rado se povezuje s ovim sastojcima:

• ruža – pelargonija je osvježava i daje joj zelenu svježinu,
• lavanda – zajedno stvaraju čist, aromatičan dojam,
• bergamot – naglašava citrusnu stranu listova,
• pačuli – dodaje zemljanu dubinu,
• vetiver – učvršćuje miris u suhoj, drvenastoj osnovi.

Ambretino sjeme – hibiskus s mirisom mošusa

Mošusni hibiskus (Abelmoschus moschatus), ranije svrstavan izravno među hibiskuse, snažna je tropska biljka s velikim žutim cvjetovima i tamnim središtem. Potječe iz južne Azije, a danas se uzgaja primjerice u Indiji, Ekvadoru ili na Madagaskaru. Za parfumeriju su, međutim, bitna njegova mala sivo-smeđa sjemenka oblika bubrega, skrivena u dlakavim mahunama. Francuski naziv ambrette, iz kojeg potječe i hrvatski, upućuje na ambru – u njihovom mirisu od davnina se osjeća topli, mekani i lagano životinjski ton.

Put od sjemena do dragocjenog ulja

Sjemenke se nakon berbe suše i melju. Ulje se iz njih dobiva parnom destilacijom, ili ekstrakcijom otapalima ili ugljičnim dioksidom. Destilacijom najprije nastaje gusta voštana masa, koja se zbog sadržaja masnih kiselina naziva ambretin maslac; tek daljnjim pročišćavanjem nastaje finiji absolue. Prinos je nizak, a obrada zahtjevna, stoga parfumeri s ambretom postupaju pažljivo. Glavnu zaslugu za tipičan miris ima ambrettolid – makrociklički lakton, odnosno molekula s velikim prstenom atoma, slična drugim mošusnim tvarima. Kemičari je danas znaju proizvesti i sintetički te spada među cijenjene mošusne molekule moderne parfumerije.

Kako miriše ambreta? Zamislite nježan, puderasto topao mošus, koji ne djeluje teško niti životinjski, već više kao čista, lagano slatka koža. U to se prožima voćni ton koji podsjeća na zrelu krušku i kap vina. U kompoziciji se koristi u srcu i prije svega u bazi, gdje zaokružuje miris, produžuje ga i daje mu baršunastu dubinu.

Biljna zamjena za životinjski mošus

Pravi mošus nekada se dobivao iz žlijezde mužjaka mošusnog jelena, malog planinskog preživača iz Azije. Bio je iznimno rijedak, pa se ambretino sjeme nudilo kao njegova biljna alternativa – u parfemima, puderima i tamjanima. Životinjski mošus danas se u parfumeriji ne koristi zbog zaštite mošusnih jelena, a ambreta ostaje jedan od rijetkih prirodnih izvora mošusnog mirisa. Sjemenke su se koristile i izvan parfumerije: u arapskom svijetu njima se navodno čak aromatizirala kava.

Ambreta se rado povezuje s irisom, s kojim stvara puderasto baršunaste akorde, ruži dodaje toplu senzualnost, a neroli omekšava u meki oblak boje kože. Sa sandalovinom se isprepliće u kremastu, drvenasto toplu bazu i zajedno s drugim mošusnim tonovima pomaže stvoriti dojam "čiste kože", koji ostaje blizu tijela. Ako volite parfeme koji ne viču, već ostaju s vama cijeli dan, moguće je da ste se već susreli s ambretinim sjemenom, a da to niste ni znali.

Elemi – limunska smola filipinskih šuma

U tropskim šumama Filipina raste moćno stablo Canarium luzonicum. Pripada porodici Burseraceae, istoj botaničkoj obitelji kao i tamjan i mirta – i baš kao i njegovi slavniji rođaci, ispod kore skriva mirisnu smolu. Sakupljači pažljivo režu koru, a iz rana polako curi ljepljiva, isprva bjelkasta do žućkasta masa, koja na zraku postupno očvrsne. Tako nastaje elemi, smola čiji miris ne djeluje teško niti dimno, već iznenađujuće svježe.

Od smole do eteričnog ulja

Parfumeri najčešće rade s eteričnim uljem koje se iz smole dobiva parnom destilacijom. Bogato je limonenom – istom molekulom koju poznajete iz mirisa limunove kore – i elemolom, seskviterpenskim alkoholom koji mirisu daje dubinu. Osim ulja, priprema se i resinoid, dobiven ekstrakcijom otapalom; obično je gušći, balzamičniji i duže se zadržava na koži.

Miris elemi podsjeća na šetnju crnogoričnom šumom s tek prerezanim limunom u ruci: svježe je limunski, lagano začinjen, s naznakom papra i komorača, crnogoričan i ispod svega toga mekano balzamičan. Upravo ta dvostruka priroda čini ga dobrodošlim pomagačem. U gornjim notama kompoziciju osvježava i daje joj prozračnost, dok istovremeno zahvaljujući smolastom podtonu stvara most prema težim smolama u srcu. Tamo gdje bi sam tamjan ili labdanum mogli djelovati sumorno, elemi donosi svjetlo.

Masti, balzami i slikarski lakovi

Elemi je stigao u Europu prije stoljeća i dugo je imao svoje mjesto više u ljekarnama nego u parfumeriji. Bio je dio tradicionalnih ljekovitih masti i balzama – slično kao tamjan i mirta, s kojima dijeli podrijetlo i dugu povijest. Pronašao je primjenu i u obrtima: dodavao se u lakove i ulja, za koje se tvrdilo da im daje elastičnost kako ne bi toliko pucali nakon sušenja, a tradicionalno se pojavljivao i u slikarstvu. Put do parfumerije pronašao je tek kasnije, ali s tim većim odjekom među onima koji traže svježu suprotnost teškim balzamima.

U mirisnim kompozicijama elemi se najradije susreće sa svojim smolastim rođacima – tamjanom i mirom – i s ambrovim labdanumom. Dobro mu je i u društvu citrusa, čiju svježinu naglašava, s crnim paprom, koji ističe njegovu začinjenu stranu, i s lavandom, s kojom stvara čisti aromatični dojam. Ako vas pri mirisanju parfema privuče limunska iskra, iza koje se polako otvara topli, hramovski balzamični veo, vrlo je moguće da u pozadini stoji upravo elemi.

Aldehidi – pjenušavi mjehurići moderne parfumerije

Kada se za miris kaže da pjenuša poput šampanjca ili miriše na čisto, naškrobljeno rublje, vrlo često su za to zaslužni aldehidi. Za razliku od cvjetova, smola ili sjemenki, ne radi se o jednoj konkretnoj sirovini, već o cijeloj skupini organskih molekula. U malim količinama nalaze se i u prirodi, primjerice u kori citrusa ili u ružinom ulju. Za parfumeriju se međutim proizvode sintetski, u čistom i precizno definiranom obliku.

Što otkrivaju brojevi C-10, C-11, C-12

Parfumeri najčešće rade s takozvanim masnim alifatskim aldehidima. Označavaju se slovom C i brojem koji označava broj ugljikovih atoma u molekuli – među najpoznatijima su C-10, C-11 i C-12. Svaki ima malo drugačiji karakter: kraći lanci su svježiji i podsjećaju na koru naranče, dok duži djeluju voštanije i sapunastije, pa evociraju više na peglano rublje ili vosak svijeće.

Sami po sebi, u koncentriranom obliku, aldehidi mirišu oštro, masno i za neuvježban nos čak neugodno. Tek u tragovima se transformiraju – u mirisu tada djeluju kao pjenušavi mjehurići koji lebde iznad cijele kompozicije. Donose dojam čistog rublja, voska, svježe napadalog snijega i laganog metalnog sjaja. Najviše se osjete u gornjim notama, koje podižu i "otvaraju", pa parfem djeluje prostranije, zračnije i kao da je osvijetljen. Ponekad se stoga kaže da aldehidi djeluju kao svjetlo koje pada na ostale sirovine.

Revolucija dvadesetih godina

Aldehidi su se u parfumeriji pojavljivali već početkom 20. stoljeća, ali pravu slavu donijeli su im cvjetno-aldehidni parfemi dvadesetih godina. Simbolom ovog vala postao je slavni parfem iz 1921. godine, koji je otvorio eru apstraktnih mirisa – kompozicija koje nisu oponašale nijedan konkretan cvijet, već su stvarale potpuno novi, umjetnički dojam. Priča se anegdota da je za njegov izraženi pjenušavi karakter zaslužna greška u laboratoriju: asistent je navodno dodao aldehide u mnogo većoj dozi nego što je bilo planirano, a rezultat je na kraju sve oduševio. Je li se to doista tako dogodilo, danas nitko sa sigurnošću ne zna, ali priča je neodvojivo povezana s aldehidima.

Omiljeni partneri aldehida

Najbolje dolaze do izražaja u cvjetnim kompozicijama. S ružom, jasminom i ylang-ylangom stvaraju sjajno, puderasto elegantno srce, irisu dodaju hladnu, gotovo metalnu nježnost. U bazi ih lijepo podržavaju kremasto sandalovo drvo i vanilija, koji pjenušavi početak mirisa postupno omekšavaju i zagrijavaju. Ako želite prepoznati aldehide u mirisu, usredotočite se na prve minute nakon nanošenja – upravo tada se tipičan dojam mjehurića i čistoće najizraženije očituje.