Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 2

Oud – tekuće zlato od agarovog drveta

Među sirovinama koje parfumerija poznaje, oud je jedna od najtajanstvenijih. Ne radi se o cvijetu niti o plodu, već o tamnoj, smolom natopljenoj drvenoj masi koja nastaje unutar debla tropskih stabala roda Aquilaria. Ona rastu u jugoistočnoj Aziji, posebno u indijskom Asamu, Kambodži, Laosu ili na Borneu, a svaka regija daje sirovini blago različit karakter. U hrvatskom jeziku naziva se agarovo drvo, dok je u arapskom okruženju naziv oud postao uobičajen.

Oud je rijedak zbog jedne okolnosti: zdravo drvo nema miris. Mirisna smola počinje se stvarati u njegovom drvetu tek kao obrambena reakcija na napad specifične gljivice. Drvo postupno natapa oštećeno tkivo tamnom aromatičnom masom koja ga učvršćuje i sprječava širenje infekcije. Upravo tu masu traže parfumeri. U prirodi samo mali dio stabala podliježe ovom procesu, koji traje godinama, stoga se danas velik dio agarovog drveta dobiva s kontroliranih plantaža, gdje se stabla namjerno cijepe.

Obrada je jednako dugotrajna. Natopljeno drvo se sortira, melje i nekoliko dana do tjedana namače u vodi kako bi se oslobodili smolasti dijelovi; tek tada dolazi destilacija, iz koje se odvaja gusti tamni ulje. Od velike količine drveta nastaje neznatna količina destilata, i to je glavni razlog zašto se oudu nadimak "tekuće zlato". U uobičajeno dostupnim parfemima stoga najčešće nećete naići na čisto prirodno ulje, već na njegovu rekonstrukciju iz sintetičkih i prirodnih sastojaka.

Oud je olfaktorno nezamjenjiv i za neobičan nos isprva zahtjevan. U njegovom profilu obično ćete naići na nekoliko slojeva:

• dimna, gotovo katranska komponenta koja podsjeća na tinjajuće drvo,
• kožni i blago animalni, odnosno životinjski podton,
• gorkasta, lagano medicinska do ljekarnička nota,
• slađa balzamična dubina, koja se otvara tek nakon duljeg vremena na koži.

U piramidi mirisa oud pripada osnovnim tonovima i djeluje kao izuzetno postojan fiksator: usporava isparavanje lakših komponenti, daje kompoziciji potporu i zadržava je na koži i na tekstilu satima. Dobro se slaže s ružom, šafranom i slatkim smolama; u orijentalnim kompozicijama upravo je on taj element zbog kojeg miris djeluje bogato i svečano.

Oud također ima svoju kulturnu priču, stariju od europske parfumerije. Na Bliskom istoku agarovo drvo se stoljećima spaljuje u obliku bakhoora: komadića natopljenih mirisnim uljima, koji se stavljaju na užareni ugljen u kadionici. Dim se pušta u odjeću i kosu, a ponuditi gostu bakhoor spada u osnovne geste gostoljubivosti. Kada dakle osjetite oud u parfemu, ne miriše vam samo rijetka sirovina, već i običaj koji ju je doveo u parfumeriju.

Ambra – miris iz morskih dubina

Malo koja parfemska sirovina započinje svoju priču tako nevjerojatno kao siva ambra. Ne potječe iz cvijeta niti iz drveta, već iz probavnog trakta ulješure. Ovi dubinski lovci hrane se uglavnom glavonošcima, a neprobavljive rožnate čeljusti lignji iritiraju njihove crijevne stijenke. Oko njih se postupno stvara voštana masa koju ulješura na kraju izbacuje u more. Svježa ambra ipak još nije ono što parfumeri traže: tamna je, mekana i njezin miris je daleko od nečega što biste željeli nanijeti na zapešće.

Transformaciju obavlja samo more. Gruda ambre pluta na površini mjesecima, ponekad godinama, a cijelo to vrijeme oblikuju je slana voda, kisik i sunčeva svjetlost. Površina postaje tvrđa, boja prelazi iz gotovo crne u sivu do pepeljasto svijetlu, a unutar nje se razvija mirisni profil zbog kojeg se sirovina skuplja. Najcjenjeniji su komadi koji su najduže putovali. Ljudi ih pronalaze isplavljene na plažama Atlantika, Indijskog oceana ili u blizini Novog Zelanda, često slučajno.

Ovdje je potrebno napraviti razliku na kojoj počiva današnja parfumerija. Prava siva ambra je rijetka i u uobičajenoj proizvodnji se praktički ne koristi. Ono što u opisu kompozicije čitate kao ambrov ton, gotovo je uvijek ambrov akord, odnosno skladba od nekoliko sastojaka. Njegova osnova obično je labdanum, gusta smola iz grma cista, dopunjena sintetičkim molekulama s toplim drveno-mineralnim karakterom. Rezultat je stabilan i od serije do serije isti, što kod prirodne sirovine nikad nije bio slučaj. S okamenjenom smolom, koju nazivamo jantar, nema ništa zajedničko.

Kako onda ambra miriše? Svaki komad je drugačiji, ali opisi se ponavljaju u četiri razine:

• toplo, mekano i blago slatko, bez slatkoće gurmanskih nota;
• slana mineralnost, nešto između morskog zraka i mokrog kamena;
• suhi duhanski prizvuk, blizak štavljenoj koži;
• animalistički podton, koji se na koži razvija najsporije i postupno produbljuje.

Snaga ambre nije u trenutnom dojmu, već u postojanosti. U osnovnim tonovima djeluje kao fiksator: usporava isparavanje ostalih sirovina i produžuje trag cijele kompozicije.

Povijest ambre je velikim dijelom povijest njezina nedostatka. U nekim razdobljima za nju se plaćalo više nego za zlato iste težine. Srednjovjekovna medicina dodavala ju je u masti, renesansna Europa parfimirala je njome rukavice, a male mirisne kuglice nosile su se obješene o pojas. U modernu parfumeriju ambra je tako ušla već obavijena legendom, a i u vrijeme kada je u većini bočica zamjenjuje laboratorijski dvojnik, ta priča iz njezina imena nije nestala.

Mošus – nježna baza koja zadržava miris na koži

Mošus je jedna od najstarijih sirovina poznatih u parfumeriji. Izvorni prirodni mošus potječe iz žlijezde mošusnog jelena, malog azijskog preživača iz planinskih šuma Himalaje i Sibira. Mužjaci imaju vrećicu na trbuhu čiji sekret služi za označavanje teritorija i privlačenje ženki. Osušeni sadržaj vrećice trgovao se stoljećima, a njegov prodoran, topao i životinjski karakter učinio ga je jednom od najcjenjenijih roba na Putu svile – prevozio se iz Tibeta u Perziju i mediteranske luke te se prodavao po gramima.

Parfumerija se povukla od prirodnog izvora. Dobivanje sirovine značilo je smrt životinje, populacija mošusnog jelena naglo je opadala i vrsta je stavljena pod međunarodnu zaštitu. Današnje kompozicije stoga koriste isključivo sintetičke mošuse. To nije nužna zamjena: laboratorijske molekule su čišće, stabilnije i nude paletu nijansi koju jedna prirodna sirovina ne bi mogla pružiti.

Sintetički mošusi dijele se u tri skupine:

• nitromošusi – povijesno prva skupina s kraja 19. stoljeća, slatka i izrazito puderasta; danas se koriste samo rubno,
• policiklički mošusi – generacija druge polovice 20. stoljeća; mirišu svježe i čisto, s dojmom opranog rublja,
• makrociklički mošusi – najnovija skupina bliska molekulama koje se nalaze i u prirodi; mekani, topli i najbliži mirisu ugrijane kože.

Opisati mošus riječima je teško, jer u kompoziciji djeluje više kao svjetlo nego kao boja. Tipično ćete u njemu osjetiti sapunsku čistoću, puderastu nježnost, tiho toplinu i diskretan životinjski podton. Najčešće se uspoređuje s mirisom čiste kože – s onim što ostane na džemperu nakon dana nošenja. Osjetljivost na pojedine mošusne molekule kod ljudi se razlikuje: dio populacije neke od njih gotovo uopće ne osjeća. Parfumeri stoga obično kombiniraju nekoliko mošusa odjednom.

U piramidi mirisa mošus pripada osnovnim tonovima i njegova glavna uloga je fiksacija. Usporava isparavanje hlapljivijih sastojaka, drži citruse i cvijeće dulje zajedno i daje kompoziciji volumen, mekoću i dužu trajnost. Djeluje i kao vezivo: zaobljuje oštre rubove, povezuje cvjetno srce s drvenastom bazom i izravnava prijelaze između faza razvoja. U početku ga stoga često uopće ne primjećujete, ali nakon sati nošenja čini ono što od mirisa ostaje i stapa se s kožom.

Posljednjih godina mošus se vraća i samostalno, u diskretnim mirisima koji ne žele impresionirati okolinu, već ostati blizu nositelju. Ako tražite parfem za ured ili za vruće dane, kada miris treba biti više naslućen nego glasan, mošusna baza je prirodan izbor.

Tonka grah – kumarinsko srce gurmanskih parfema

Iza slatkog bademovog podtona, koji prepoznajete u desecima suvremenih parfema, stoji nenametljivo crno sjeme. Tonka grah dolazi sa stabla Dipteryx odorata, moćne drvenaste biljke iz porodice mahunarki, koja raste u kišnim šumama Južne Amerike – prvenstveno u Venezueli, Brazilu i Gvajani. Stablo rađa mesnate plodove slične šljivama, a unutar svakog od njih skriva se jedno duguljasto, naborano sjeme. Beru se uglavnom s divljih stabala, pa dostupnost sirovine varira iz godine u godinu.

Obrada je spora i ima jedan neočekivano efektan međukorak. Sjemenke se očiste od pulpe, suše nekoliko tjedana, zatim maceriraju u alkoholu – tradicionalno u rumu – i ponovno se suše. Tijekom drugog sušenja na njihovoj se površini talože fini bijeli kristali kumarina, tvari koja je odgovorna za miris tonke; sjemenke tada izgledaju kao da su posute injem. Ekstrakcijom otapalom dobiva se konkret, a iz njega apsolutni ekstrakt, gusta tamna masa, kojoj je u kompoziciji potrebno zaista malo.

Miris tonke teško je sažeti u jednu riječ, jer je sam po sebi mala kompozicija. Prvo ćete osjetiti slatki gorki badem, ispod njega vanilijski i karamelni ton, a u pozadini suho svježe sijeno s naznakom duhana. U piramidi parfema tonka zauzima srce i bazu: povezuje slatke i začinske note, zaobljuje oštre rubove i drži miris na koži jednako pouzdano kao mošusne baze. Bez nje gurmanska obitelj praktički ne bi postojala – jednako čvrsto sjedi i u orijentalnim i drvenastim kompozicijama.

Svoju ulogu tonka je odigrala i u povijesti industrije. Kumarinsko ulje iz nje izolirano je već u dvadesetim godinama 19. stoljeća, a 1868. godine uspjelo ga se sintetizirati, pa je postalo jedna od prvih mirisnih tvari proizvedenih u laboratoriju. Četrnaest godina kasnije, parfumer je na njemu prvi put izgradio cijelu kompoziciju i otvorio eru moderne parfumerije, u kojoj se prirodne sirovine nadopunjuju sintetički pripremljenim molekulama. Od tog trenutka razvija se i mirisna obitelj fougère, koja je i danas jedan od stupova muške parfumerije.

Želite li tonku prepoznati na vlastitoj koži, potražite je tamo gdje miris nakon nekoliko sati postaje topliji i slađi, a da ne djeluje šećerno. Najbolje dolazi do izražaja u hladnijim mjesecima. U kombinaciji s lavandom čini klasičan fougère akord, s vanilijom naginje desertnoj gurmanskoj poziciji, a uz dimna drva djeluje više kao duhanska podloga cijele kompozicije.

Iris (perunika) – godine zrenja za puderastu eleganciju

Ime sugerira cvijet, no parfemska sirovina raste pod zemljom. Mirisni materijal ne dobiva se iz upadljivih latica, već iz rizoma – zadebljanog podzemnog stabla u kojem perunika pohranjuje zalihe. Sam cvijet miriše tek decentno i iz njega se ne može dobiti upotrebljiv ekstrakt. Tek rizom nosi tvari zbog kojih iris spada među najcjenjenije stavke parfemskog skladišta.

Domovina najpoznatijeg irisa je talijanska Toskana, posebno brežuljci oko Firence; drugo važno uzgajalište je Maroko. Biljke se ostavljaju da rastu otprilike tri godine prije nego što se rizomi iskopaju, očiste i oljušte. No, time posao nije ni izdaleka završen – slijedi najsporiji dio cijelog procesa.

Iskopani rizomi se pohranjuju i suše još tri do pet godina. Tijekom tog vremena u njima se sporom oksidacijom tek stvaraju ironi, molekule odgovorne za karakterističan miris; svježe ubrani rizom praktički ne miriše na njih. Tek nakon godina zrenja materijal se melje i podvrgava destilaciji. Rezultat nije tekuće ulje, već voštana masa koja se naziva iris butter, odnosno perunikin maslac. Prinos je iznimno nizak – za malu količinu ove mase potrebno je desetke kilograma osušenih rizoma, pa iris spada među najskuplje prirodne sirovine u industriji. U uobičajenim kompozicijama njegov se trag gotovo uvijek dopunjuje sintetičkim iononima koji proširuju i pojeftinjuju puderasti dojam.

Miris irisa je hladan, suh i puderast. Često se uspoređuje s ljubičicom, s kojom dijeli dio molekula, ali sličnost završava na površini – ispod pudera odjekuje korijenska zemljanost, nešto između mrkve, vlažne zemlje i svježe opranog platna. Upravo ta dvojnost čini iris tako korisnim: djeluje istovremeno uglađeno i sirovo.

U kompoziciji iris najčešće sjedi u srčanim notama, gdje djeluje kao veza i izvor strukture. Dodaje plemenitost i kroti slatkoću: cvjetni buket hladi, gurmansko vanilijsko ili tonka srce drži pod kontrolom, a drvenoj bazi priprema gladak prijelaz. Parfemi s izraženim irisom stoga djeluju suzdržano i dotjerano.

Poštovanje prema ovoj sirovini seže duboko u prošlost. Stilizirana perunika, takozvana firentinska ljiljan, krasi grb Firence i podsjeća na to koliko je grad bio usko povezan s ovom biljkom. Prah od osušenih i samljevenih rizoma, poznat kao ljubičasti korijen, u renesansi se pohranjivao između slojeva tkanina u ormarima i parfemirao rublje, rukavice i kosu. Kada osjetite hladni puderasti veo u parfemu, imate posla s materijalom čiji je put započeo na toskanskom polju i trajao nekoliko godina.

Cedar – suho drvo koje drži kompoziciju na okupu

Kada parfumer treba dati mirisu čvrsto tlo pod nogama, često posegne za cedrom. To je sirovina koja nije upadljiva, ali je neophodna: sama po sebi ne vrišti, ali može držati na okupu sve što se oko nje događa. Pod imenom cedar u parfumeriji se kriju čak tri različite vrste drva.

• Atlaski cedar raste u marokanskom gorju Atlas i njegov ulje je jedno od najčešće korištenih; miriše mekše, s daškom smole i tople ambre.
• Himalajski cedar potječe s planinskih padina sjeverne Indije i Nepala te nudi sličan, nešto slađi i mliječniji profil.
• Virginski cedar zapravo nije cedar – botanički je to borovica iz Sjeverne Amerike. Njegovo ulje ima od svih triju najsuši i najoštriji karakter olovke.

Eterično ulje dobiva se parnom destilacijom drva, piljevine i ostataka koji ostaju nakon obrade trupaca za rezanje. Cedar je zbog toga među dostupnijim i ekološki razumnijim sirovinama od onih za koje se biljka uzgaja i bere posebno. Osim destilata, često se koriste i sintetičke cedrove molekule. Ne zamjenjuju prirodno ulje, već mu dodaju postojanost i jasnije obrise.

Miris cedra je suh, smolast i lagano dimni. Vjerojatno ćete ga odmah prepoznati: to je upravo taj dojam koji ostaje u zraku nakon oštrenja olovke ili otvaranja stare drvene komode. Za razliku od kremastih drva, u njemu nema ništa mliječno ni slatko. Cedar djeluje strogo, prozračno i gotovo hladno, s tankim tragom dima u pozadini.

U kompoziciji ga gotovo uvijek nalazimo u osnovnim notama, gdje igra ulogu potpore. Daje mirisu strukturu, produžuje njegov trag na koži i istovremeno kroti slatkoću koja bi inače mogla nadvladati. Zato je građevni kamen drvenastih parfema, neizostavni dio chypre kompozicija uz hrastovu mahovinu i pačuli, kao i čvrsta linija po kojoj se drže aromatične fougère s lavandom. Dobro podnosi društvo citrusa, ruže i kožnih nota, pa se pojavljuje u mirisima za žene i muškarce.

Cedar ima svoju priču mnogo stariju od parfumerije. Libanonski cedar, drvo iz planina iznad Sredozemnog mora, jedna je od prvih vrsta drva o kojima imamo pisane izvještaje: o njemu se govori već u Epu o Gilgamešu, čiji junak putuje u cedrovu šumu za njegovim čuvarom Humbabom. Egipćani su cedrovo drvo i smolu koristili pri balzamiranju jer su dobro odolijevali insektima i raspadanju, a Feničani su od njih gradili brodove i hramove. Ostatke izvornih šuma danas Libanon štiti kao nacionalno blago, a drvo samo nosi u znaku na svojoj zastavi.