Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 4

Ylang-ylang – zlatni cvijet Komorskih otoka

Ylang-ylang je cvijet tropskog stabla kanange mirisne (Cananga odorata), koje prirodno raste u jugoistočnoj Aziji – od Filipina do Indonezije. Njegovo ime najčešće se izvodi iz filipinskog jezika tagalog i slobodno se prevodi kao „cvijet cvjetova“. Za parfumeriju se danas uzgaja uglavnom na Komorskim otocima i na Madagaskaru, gdje se stablo proširilo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Upravo otoci u Indijskom oceanu danas isporučuju većinu ulja s kojim parfumeri rade.

Stabla se na plantažama redovito skraćuju kako bi cvjetovi ostali na dohvat ruke. Dugi, blago valoviti latice su isprva zeleni i tek postupno požute. Sakupljači stoga biraju samo potpuno zrele, intenzivno žute cvjetove, najbolje rano ujutro, kada je njihov miris najintenzivniji – otuda i nadimak zlatni cvijet.

Eterično ulje dobiva se destilacijom vodenom parom, koja kod ylang-ylanga traje neobično dugo, čak oko dvadeset sati. Ulje se pritom ne uzima odjednom, već u nekoliko vremenskih intervala. Svaka frakcija ima drugačiji sastav i drugačiji karakter mirisa:

• Extra – prvi, najkraći dio destilacije. Najnježniji je, najsvježiji i najviše cvjetni, stoga ga parfumeri najviše cijene.
• Frakcije I i II – postupno punije, slađe i zaokruženije, s manje svježine.
• Frakcija III – posljednji i najteži dio s izraženijim začinskim i drvenastim tonovima. Koristi se uglavnom tamo gdje miris treba dugo trajati.

Osim toga, postoji takozvana kompletna kvaliteta, kada destilacija prolazi bez prekida i rezultirajuće ulje sadrži sve komponente zajedno. Osim destilata, za parfumeriju se proizvodi i absolue, dobiveno ekstrakcijom otapalima.

Miris ylang-ylanga je kremast, sladak i izrazito cvjetni, s tonom koji podsjeća na jasmin. Ispod površine se osjeća voćni, blago bananasti ton, lagano začinski trag koji evocira klinčić, a u težim frakcijama i medni ili balzamski podton. U visokoj koncentraciji može djelovati čak opojno, dok u maloj dozi kompoziciji dodaje baršunastu punoću i toplinu.

Zahvaljujući ovoj prirodi, ylang-ylang je čest sastojak nekoliko vrsta akorda:

• Cvjetni buketi – povezuje ružu, jasmin ili đurđicu i dodaje im glatkoću, tako da buket djeluje kao jedna cjelina.
• Bijeli cvjetovi – naglašava kremastost i senzualnost ostalih bijelih cvjetova i omekšava njihove oštrije, zelene tonove.
• Orijentalni akordi – s vanilijom, benzojem ili sandalovinom stvara toplo, zaokruženo srce kompozicije.
• Sunčani akordi – zajedno s kokosovim i mliječnim tonovima izaziva dojam ugrijane kože i odmora uz more.

Bilo da ga u kompoziciji doživljavate kao glavnu zvijezdu ili samo kao tihog pomagača, otkriva se tipičnom kremastom slatkoćom koju ćete lako zapamtiti nakon prvog susreta. Na testnoj traci i na koži vrijedi pustiti miris da se malo razvije – najviše od svog karaktera pokazat će tek u srcu parfema.

Tuberosa – opojna kraljica noći

Tuberosa (Polianthes tuberosa) je višegodišnja biljka s gomoljem i dugim stabljikom na kojem se postupno razvijaju voštano bijeli cvjetovi u obliku trube. Potječe iz Meksika, gdje su je poznavali već Asteci, a u Europu je stigla u 16. stoljeću zahvaljujući španjolskim moreplovcima. Kasnije se uzgajala i u okolici francuskog Grassea, no danas sirovina za parfumeriju dolazi prvenstveno iz Indije. Tamo je zovu rajnigandha, što znači „miris noći“ – a upravo se nakon sumraka njezin miris širi najintenzivnije.

Tuberosa spada među cvjetove koji se teško obrađuju. Njezin miris je krhak i visoke temperature bi ga promijenile, stoga se klasičnom destilacijom vodenom parom gotovo ne dobiva.

Stoljećima se za hvatanje mirisa koristila metoda enfleurage. Svježe ubrani cvjetovi polagali su se na staklene ploče premazane tankim slojem pročišćenog maslaca, koji je postupno upijao mirisne tvari. Tuberosa je za ovaj postupak bila izuzetno pogodna jer i nakon branja još nekoliko sati nastavlja stvarati miris. Cvjetovi su se mijenjali svakodnevno dok maslac nije bio zasićen, a nastala mirisna pomada se zatim ispirala alkoholom. Metoda je bila izuzetno naporna, pa se danas koristi samo iznimno.

Suvremena parfumerija se oslanja na ekstrakciju otapalom. Cvjetovi se prelijevaju hlapljivim otapalom koje iz njih ispire mirisne tvari zajedno s prirodnim voskovima. Nakon isparavanja ostaje gusta voštana masa poznata kao concrete ili koncentrat. Ona se dalje obrađuje alkoholom, zamrzava i filtrira kako bi se odvojili voskovi. Nakon isparavanja alkohola nastaje apsolutni ekstrakt – gusta tekućina koja nosi vrlo vjeran otisak mirisa živog cvijeta. Za malu količinu apsoluta potrebno je ogromno ručno ubrano cvijeće, stoga tuberosa spada među rijetke i visoko cijenjene cvjetne sirovine.

Tko prvi put pomiriše tuberosu, često je iznenađen njezinom snagom. Miris je opojan, senzualan i vrlo pun, s nekoliko slojeva koji se postupno otkrivaju:

• maslačno kremasti dojam, gladak i gotovo opipljiv,
• naznaka kokosa i slatkog mlijeka, povezana s prirodno prisutnim laktonima,
• zeleni tonovi koji podsjećaju na svježe prelomljenu stabljiku,
• blago kafrov hladni podton, koji mirisu daje posebno napetost,
• u pozadini nježno medene i začinske nijanse.

Zajedno s jasminom i cvijetom naranče, tuberosa je jedan od stupova bijelih cvjetnih akorda – skupine mirisa koje povezuje kremasta punoća i senzualnost. Parfumeri je koriste u srcu kompozicije, gdje dodaje volumen i zavodljivost, a često i za sastavljanje mirisa cvjetova iz kojih se mirisni ekstrakt ne može dobiti, poput gardenije. U mirisnoj piramidi tuberosa se pojavljuje prvenstveno kao srednji ton, čiji trag seže sve do baze.

Sama tuberosa bi lako nadjačala sve ostalo, stoga je parfumeri pažljivo kontroliraju. Doziraju je umjereno, njezinu slatkoću uravnotežuju svježim citrusima ili zelenim tonovima, a kafrovu oštrinu omekšavaju mošusom, vanilijom ili mekim drvenim bazama. Osim prirodnog apsoluta, koriste i sintetičke rekonstrukcije koje naglašavaju samo odabrane nijanse cvijeta – primjerice, njegovu kremastost bez teškog, gotovo opojnog podtona. Ako vas tuberosa zanima, isprobajte je prvo na koži i dajte joj vremena: u prvim minutama djeluje najintenzivnije, a tek se postupno razvija u topli, baršunasti cvjetni trag.

Cimet – topli začin iz kore drveta

Cimet prepoznajete i zatvorenih očiju. Podsjeća na božićne kolače, kuhano vino i orijentalne tržnice, ali u parfumeriji se ponaša mnogo sofisticiranije nego što bi iskustvo iz kuhinje sugeriralo. Iza jedne riječi kriju se dvije biljke i dvije različite sirovine.

Pravi cimet (Cinnamomum verum, ranije poznat kao cejlonski) dolazi sa Šri Lanke, gdje se uzgaja stoljećima. Drveće se redovito obrezuje kako bi izrasli mladi izdanci, od kojih se ljušti tanka unutarnja kora; pri sušenju se uvija u krhke svitke. Njegova rođakinja kasija (Cinnamomum cassia) uzgaja se uglavnom u Kini i drugim zemljama jugoistočne Azije. Ima deblju, tvrđu koru i miris grublji, izravniji i manje nježan. Parfumeri koriste obje – pravi cimet više u nježnijim kompozicijama, kasiju tamo gdje je potreban izraženiji topli akcent.

Kora ili list? Eterično ulje iz cimeta dobiva se destilacijom vodenom parom, i to iz dva dijela drveta. Rezultati se toliko razlikuju da se s njima radi kao s odvojenim sirovinama:

• Ulje iz kore je slatko, toplo i puno, s tipičnim „pečenim“ cimetovim tonom. Njegova glavna komponenta je cimetni aldehid, koji stoji iza ovog karaktera.
• Ulje iz listova miriše oštrije i suše te izrazito podsjeća na klinčić. To nije slučajnost – prevladava u njemu eugenol, ista tvar koja dominira i u klinčićevom ulju.

Ulje iz listova nastaje u većim količinama i prikladno je tamo gdje je dovoljan općenito začinski ton. Ulje iz kore je rjeđe i cijenjeno zbog svoje slatkoće i dubine.

Kako cimet miriše. Njegov miris je topao, slatkast i začinski, s lagano pikantnim rubom koji kompoziciji daje energiju. Na koži djeluje toplo i prirodno evocira udobnost i dom. U većoj koncentraciji može biti dominantan pa čak i oštar, stoga se u parfemima pojavljuje više kao začin nego kao glavna junakinja.

Zašto se dozira oprezno. Cimetni aldehid i eugenol spadaju među poznate alergene. Europska kozmetička legislativa zahtijeva njihovo navođenje u sastavu čim sadržaj premaši određenu granicu, a standardi međunarodne parfumerijske asocijacije dodatno ograničavaju koliko ih gotov proizvod smije sadržavati. Parfumeri s cimetom postupaju kao s jakim začinom u kuhinji – dovoljno je malo i sve treba pažljivo izbalansirati. Ako imate osjetljivu kožu, isplati se pratiti sastav parfema.

Mjesto u akordima. Cimet je svestran i nalazi se u tri glavne vrste kompozicija:

• Orijentalni mirisi – tvori most između začina i tople baze. Rado se povezuje s vanilijom, ambrastim tonovima i smolama, a u klasičnom paru s narančom daje kompoziciji sjaj.
• Gurmanski mirisi – s vanilijom, karamelom ili tonkom podsjeća na slatko pecivo, začinjenost ipak slatkoću ublažava i daje joj strukturu, tako da miris ne sklizne u preslatkost.
• Začinski akordi – uz klinčić, kardamom ili muškatni oraščić stvara baršunasto, toplo začinjenje koje se pojavljuje u ženskim, muškim i unisex parfemima.

U mirisnoj piramidi cimet se obično čuje između gornjih i srednjih tonova i postupno se povezuje s bazom. Ako prilikom isprobavanja parfema osjetite topli, lagano slatkasti dašak koji podsjeća na zimsko pečenje, vrlo je moguće da iza njega stoji upravo on.

Crni papar – iskra gornjih nota

Papar poznajete prvenstveno iz kuhinje, no u parfumeriji pokazuje sasvim drugo lice. Crni papar je penjačica koja potječe s Malabarske obale na jugozapadu Indije. Stoljećima je bio visoko cijenjena roba u pomorskoj trgovini začinima, a danas se uzgaja i na Madagaskaru, u Vijetnamu i Indoneziji. Za crni papar plodovi se beru još nezreli i suše se dok im kora ne pocrni i ne postane naborana.

Za parfumeriju se sušeni plodovi prvo grubo zdrobe, a zatim se obrađuju na dva glavna načina. Tradicionalna metoda je destilacija vodenom parom: para prolazi kroz zdrobljeni papar, nosi sa sobom hlapljive mirisne tvari, a nakon hlađenja iz kondenzata se odvaja eterično ulje. Drugi način je ekstrakcija ugljičnim dioksidom (CO₂). Plin se pod visokim tlakom pretvara u stanje u kojem se ponaša kao otapalo i nježno izvlači mirisne komponente na niskoj temperaturi. Dobiveni ekstrakt je puniji i topliji te vjernije podsjeća na miris svježe zdrobljenog zrna, dok destilirano ulje djeluje lakše i svježije.

Zašto papar u parfemu ne peče? Za ljutinu koju poznajete iz hrane odgovoran je uglavnom piperin – tvar koja se gotovo ne isparava, pa je nos ne može uhvatiti u mirisu. U eterično ulje prelaze prvenstveno terpeni, poput kariofilena, limonena, pinena ili sabinena. Zahvaljujući njima papar miriše suho, svježe i drvenasto, s lagano citrusnim prizvukom i tipičnim iskričavim, gotovo pjenušavim efektom. Na koži ne djeluje oštro ni iritantno, već unosi energiju i kontrast u kompoziciju.

Budući da se njegove mirisne komponente brzo isparavaju, crni papar se koristi uglavnom u gornjim notama, dakle u prvoj fazi nakon nanošenja parfema. Najčešće ga nalazimo u sljedećim vrstama kompozicija:

• Svježe začinske – u kombinaciji s bergamotom, grejpom ili đumbirom stvara živahan uvod i citrusima daje suh, začinski karakter.
• Drvenaste – uz cedar, vetiver ili pačuli naglašava suhoću drva i povezuje svježi početak s dubljom bazom.
• Aromatične (fougère) – s lavandom, ružmarinom i geranijom daje klasičnoj papratnoj strukturi prozračniji i moderniji prizvuk.

Pepperova iskra slabi tijekom prvih desetaka minuta, no drvenasta nota kariofilena može potrajati sve do srca mirisa. A ako u opisu parfema naiđete na ružičasti papar uz crni papar, radi se o plodovima druge biljke – nije srodan s crnim paprom i miriše voćnije i nježnije.

Labdanum – smola sredozemne ciste

Labdanum je ljepljiva, tamnosmeđa smola koju izlučuje ladanjski cist (Cistus ladanifer) – nisko zimzeleno grmlje s bijelim cvjetovima čiji latice podsjećaju na zgužvani svileni papir. Ciste rastu na suhim i sunčanim padinama diljem Sredozemlja, no za parfumeriju je danas od ključne važnosti Španjolska, gdje se ubire većina svjetske proizvodnje. U ljetnoj vrućini listove i mlade grančice prekriva mirisni ljepljivi sloj koji pomaže biljci da se zaštiti od isušivanja.

Povijest labdana seže duboko u antiku. Već su antički autori opisivali kako se smola hvata u krznu i bradama koza koje su pasle među grmljem. Pastiri su zatim češljali zapetljane čuperke i odvajali smolu. Na Kreti se stoljećima koristio poseban alat nalik biču ili grabljama s nizom kožnih remena. Sakupljači su njime prelazili preko grmlja, smola bi se uhvatila na remenima i zatim bi se strugala. Ovaj mukotrpan ručni način na otoku se u maloj mjeri održao sve do nedavno, danas je više podsjetnik na tradiciju nego izvor sirovine.

Suvremena proizvodnja je mnogo manje romantična. U Španjolskoj se beru cijele grančice cista i kuhaju u vodi, u koju se često dodaje lužina. Smola se tako oslobađa i nakon daljnje obrade odvaja kao sirova guma. Iz nje nastaje nekoliko parfemskih materijala:

• rezinoid – gusti, tamni ekstrakt dobiven ekstrakcijom otapalom, tipična sirovina za osnovne note,
• apsolutni ekstrakt – priprema se daljnjom obradom rezinoida alkoholom, čišći je, finiji i bolje se miješa s ostalim sastojcima,
• cistovo ulje – dobiva se parnom destilacijom listova i grančica te miriše svježije, biljnije i lagano začinjeno.

Miris labdana je balzamičan, topao i bogat. U njemu ćete pronaći note meda, suhog voća, duhana i smole, ali i kožnati, blago životinjski podton koji može podsjećati na toplu kožu ili vunu. Upravo ovaj „životinjski“ sloj čini labdanum biljnom sirovinom koja može dodati kompoziciji senzualnu dubinu bez upotrebe životinjskih materijala. Jasno pripada bazi – razvija se polako, dugo traje i pomaže učvrstiti nestabilnije sastojke mirisa.

U parfumeriji je labdanum okosnica takozvanog ambrinog akorda. Pazite na zamjenu: „ambrinim“ mirisom ovdje se ne misli na jednu konkretnu sirovinu, već na topao, slatkast i smolast akord. Njegovu klasičnu osnovu čini spoj labdana s vanilijom, često dopunjen benzojem ili drugim balzamima. Labdanum donosi tamu i dubinu, vanilija slatkoću i zaobljenost. Ovaj akord je u središtu mnogih orijentalnih mirisa.

Jednako je nezamjenjiv labdanum u klasičnoj strukturi chypre. Ona se temelji na kontrastu svježeg bergamotnog gornjeg dijela i tamne baze od hrastove mahovine, pačulija i upravo labdana. Labdanum daje bazi toplinu i baršunastu punoću, zahvaljujući kojoj se svježa i mahovinasta komponenta spajaju u jednu cjelinu. Budući da se hrastova mahovina danas zbog regulacija koristi samo u ograničenoj mjeri ili u prilagođenom obliku, labdanum u modernim chypre kompozicijama nosi još veći dio posla.

Ako želite prepoznati labdanum u mirisu, potražite ga u opisima osnovnih nota kod orijentalnih i chypre parfema. Na koži se obično očituje tek nakon duljeg vremena, kada ispare gornje note – i tada traje toplim, medeno kožnatim odjekom i nekoliko sati.

Mira – gorka smola drevnih vremena

Malo koji parfemski sastojak nosi toliko povijesti kao mira. Riječ je o aromatičnoj smoli grmova i niskog drveća roda Commiphora, koja raste u suhim, kamenitim krajevima Afričkog roga i juga Arapskog poluotoka – na područjima današnje Somalije, Etiopije, Jemena ili Omana. Već samo ime sugerira što očekivati: potječe od semitskog korijena murr, što znači "gorko".

Sakupljači režu koru stabla, a iz rana polako curi svijetli, mliječni sok. Na zraku tijekom nekoliko tjedana stvrdnjava se u nepravilne kapljice, takozvane suze, čija se boja mijenja od zlatne do crvenosmeđe. Mira nije čista smola, već prirodna mješavina smole, gume i eteričnog ulja, što utječe i na način kako se danas obrađuje.

U starom Egiptu mira je bila jedna od najcjenjenijih trgovačkih roba. Ekspedicije u mitsku zemlju Punt, koju povjesničari traže upravo na obali Afričkog roga, donosile su je zajedno s tamjanom za hramove. Koristila se kao tamjan, bila je dio mirisne mješavine kyfi i koristila se pri balzamiranju mrtvih. Iz Egipta je stigla u Grčku i Rim, gdje je mirisala u mastima i uljima. U europskoj kulturnoj memoriji najčvršće je zabilježena kao jedan od tri dara koje su prema evanđelju tri kralja donijela novorođenom Isusu – uz zlato i tamjan.

Današnja parfumerija koristi miru u dva osnovna oblika:

• Eterično ulje dobiva se destilacijom vodenom parom. Lakše je i prozirnije te hvata prvenstveno svjetlije, začinjeno-smolaste tonove.
• Resinoid nastaje ekstrakcijom otapalom, obično alkoholom. Gušći je i tamniji, zadržava puniji, balzamični i gorki karakter sirovine te dobro veže ostale sastojke kompozicije.

Miris mire je gorak, balzamičan i topao, ali nipošto sladak. Ispod smolaste jezgre skriva se dimni podton, zemljani do blago gljivasti prizvuk i suhi, gotovo ljekoviti trag, koji može podsjećati na stare ljekarne ili tihe crkvene brodove. Nekima će u njemu prepoznati i blagi nagovještaj sladića. Za razliku od tamjana, nema citrusnu svježinu – tiši je, introvertniji i ozbiljniji. Srodna sirovina je opoponax, koji se ponekad naziva slatka mira; potječe od druge vrste istog roda i miriše mekše i slađe.

U kompozicijama se mira koristi uglavnom u osnovnim tonovima, gdje dugo ostaje i daje mirisu dubinu. Nalazi se prvenstveno u ovim akordima:

• Orijentalni – u kombinaciji s vanilijom, ambrom, tonkom ili začinima ublažava slatkoću i daje joj ozbiljniji, gorko balzamični dimenziju.
• Tamjanski – zajedno s olibansom stvara hramovnu, dimnu atmosferu, u kojoj mira predstavlja tamniju i gorču stranu.
• Kožni – s smolama, drvom i duhanastim tonovima naglašava suhi, blago dimni karakter kože.

Ako želite prepoznati miru u parfemu, obratite pažnju na to kako miris na koži odjekuje nakon nekoliko sati. Upravo tada iz tople baze izranja njezina karakteristična gorčina, koja cijeloj kompoziciji daje osjećaj drevnosti i mira.