Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 5

Mandarina

Mandarina je citrusno voće s vrlo dugom poviješću uzgoja. Njeno porijeklo je iz Kine i jugoistočne Azije, gdje se uzgaja stoljećima i gdje je imala posebno mjesto u tradicionalnoj kulturi – mali narančasti plodovi simbolizirali su obilje i sreću te se i danas poklanjaju za proslavu nove godine. U Europu je mandarina stigla iznenađujuće kasno, tek u 19. stoljeću. Prvo se pojavila u engleskim staklenicima, a odatle se proširila na Mediteran, gdje je pronašla povoljne uvjete, posebno u Italiji, osobito na Siciliji i u Kalabriji. Danas je talijanska proizvodnja jedan od važnih izvora sirovine za parfumeriju, a mandarina se uzgaja i u Španjolskoj i Brazilu.

Esencijalno ulje dobiva se, kao i kod većine citrusa, hladnim prešanjem kore. Aromatične tvari nalaze se u malim vrećicama neposredno ispod površine kore; mehaničkim pritiskom oslobađaju se, odvajaju od vode i krutih čestica, a rezultat je intenzivno mirisno ulje jarke boje. Toplina se pritom ne koristi jer bi oštetila osjetljive svježe tonove. Konačni miris uvelike ovisi o fazi zrelosti u kojoj se plodovi beru:

• Zelena mandarina bere se prva, još nezrela. Njeno ulje je oštrije, svježe gorkasto, sa zelenim i lagano travnatim nijansama.
• Žuta mandarina predstavlja prijelaznu fazu – djeluje uravnoteženo, svježe i slatko u isto vrijeme.
• Crvena mandarina dolazi od potpuno zrelih plodova i miriše najslađe, sočno i zaokruženo, s tonovima koji podsjećaju na svježe oguljeno voće.

U usporedbi s limunom ili bergamotom, mandarina je mekša i manje kisela. Limun djeluje pjenušavo i oštro, bergamot ima čajni, blago gorki podton, dok mandarina miriše sočno, slatko i s blagim cvjetnim prizvukom. Zahvaljujući tome, lako se povezuje s cvjetnim akordima i djeluje ugodno, gotovo razigrano.

U parfemima se mandarina najčešće nalazi u gornjim notama. To je prvi dojam koji osjetite nakon nanošenja, i kao i ostali citrusi, prilično brzo nestaje. Koristi se u citrusnim kompozicijama, gdje dodaje sočnost i zaokruženost, u kolonjskim vodama, gdje dopunjuje klasičnu kombinaciju citrusa i biljaka, te u gurmanskim parfemima – tamo uravnotežuje slatke tonove vanilije ili karamela i daje im svjež, voćni uvod. Parfumeri je cijene i zato što može ublažiti oštrije citruse i glatko povezati svježi vrh s cvjetnim srcem.

Zanimljivo je i porijeklo samog imena. Tradicionalno se povezuje s mandarinima, visokim dužnosnicima carske Kine, koji su prema popularnom tumačenju nosili odjeću u narančastim tonovima koji podsjećaju na boju zrelih plodova. Riječ mandarin sama po sebi nije kineska – u europske jezike je došla preko portugalskog i povezana je s malajskim i sanskrtskim izrazom za savjetnika ili dostojanstvenika. Bez obzira na to koliko je tumačenje romantično, ime mandarine i danas nosi trag dugog puta iz azijskih vrtova u europsku parfumeriju.

Đumbir

Đumbir (Zingiber officinale) je višegodišnja tropska biljka iz porodice đumbirovki, kojoj pripadaju i kardamom i kurkuma. U parfumeriji i kuhinji cijenjen je njegov podzemni rizom – člankoviti, razgranati „korijen“ sa svijetlim mesom i tankom korom. Biljka potječe iz tropske Azije i danas je gotovo nemoguće pronaći u divljini, ali se uzgaja diljem tropskog pojasa. Najviše rizoma uzgajaju poljoprivrednici u Indiji i Kini, a značajno područje je i zapadna Afrika, odakle dolazi đumbir s izrazito oštrim, prodornim aromom.

Putovanje kroz povijest začina

Đumbir je jedan od najstarijih začina u trgovini. Spominju ga stari indijski i kineski tekstovi, a već u antici putovao je karavanskim i pomorskim rutama do Mediterana. Grci i Rimljani poznavali su ga kao egzotičnu sirovinu s Istoka, a posrednici u trgovini – osobito arapski trgovci – dugo su čuvali tajnu o njegovom točnom podrijetlu. U srednjovjekovnoj Europi đumbir je bio jedan od najtraženijih i najcjenjenijih začina. Koristio se za začinjavanje jela i vina, prodavali su ga ljekarnici i postao je simbol daljinske trgovine i blagostanja. Upravo preko kuhinje i ljekarne njegov miris postupno je našao put do aromatičnih voda, mirisnih masti, a kasnije i do moderne parfumerije.

Kako se dobiva

Parfumeri rade s dva glavna oblika sirovine:

• Eterično ulje – dobiva se destilacijom sušenog, zdrobljenog rizoma vodenom parom. Ima topliji, začinski i lagano drvenasti karakter, jer tijekom sušenja dio najhlapljivijih i najsvježijih sastojaka ispari.
• Ekstrakt ugljičnim dioksidom – dobiva se blagom ekstrakcijom na niskoj temperaturi. Bolje zadržava svjež, sočan dojam svježe narezanog korijena, uključujući njegove limunske nijanse.

Zanimljivo je da ljutinu, koju poznajete iz hrane, uzrokuju uglavnom nehlapljive tvari. U mirisnoj sirovini stoga se manifestira samo djelomično – đumbir u parfemu ne miriše „oštro“ kao u ustima, već iskričavo i toplo.

Miris đumbira u sastavu parfema

Miris đumbira je pikantan, topao i istovremeno citrusan, s daškom limunove kore, papra i blage zemljanosti. Ova dvojnost čini ga izuzetno svestranom sirovinom. U gornjim notama svježih i citrusnih kompozicija dodaje energiju i „sočnost“, u aromatičnim i fougère parfemima povezuje bilje s drvenastom bazom, a u orijentalnim mirisima dodaje toplinu i začinsku pikantnost, bez opterećivanja kompozicije. Najčešće ga nalazimo u kombinaciji s bergamotom, grejpom, kardamomom, ružičastim paprom, vetiverom ili cedrom. Budući da je riječ o gornjoj noti, njegova svježa iskra najizraženija je u prvim minutama nakon nanošenja – topla začinska nota zatim se neprimjetno upija u srce mirisa.

Hřebíček

Mali "hřebíčići" koje poznajete iz kuhinje zapravo su osušeni, još nerazvijeni pupoljci klinčićevca. Ovo zimzeleno drvo potječe s Moluka, otočja u istočnoj Indoneziji, koje je zbog svog bogatstva dugo nazivano Otoci začina. Pupoljci se beru kada počnu ružičastiti, a zatim se suše na suncu dok ne postanu smeđi i tvrdi. Svojim oblikom s okruglom glavicom i izduženom drškom podsjećaju na mali čavao – otuda potječe hrvatski naziv kao i latinski clavus, iz kojeg proizlazi naziv u mnogim europskim jezicima.

Kako se dobiva ulje klinčića

Eterično ulje iz klinčića dobiva se destilacijom vodenom parom. Najfinije i za parfumeriju najvrednije je ulje iz pupoljaka, no također se destilira i ulje iz listova i stabljika, koje je obično oštrije, suše i manje zaokruženo. U svim tim varijantama glavnu ulogu igra eugenol – aromatična tvar koja čini većinu ulja i daje mu njegov tipičan karakter. Parfumeri rade i s izoliranim eugenolom i srodnim molekulama koje se mogu dalje izvesti iz njega.

Kako miriše i gdje ga pronaći u parfemima

Miris klinčića je topao, začinski i lagano sladak, s pikantnim, gotovo ljutim rubom i nježno drvenastim završetkom. Mnogima priziva u sjećanje božićne kolače, kuhano vino ili naranču probodenu klinčićima. U parfemima se pojavljuje prvenstveno u srednjim i baznim notama, gdje kompoziciji dodaje dubinu, toplinu i izražajan začinski potpis. Tipično ga možete pronaći u sljedećim kontekstima:

• u orijentalnim kompozicijama, gdje se dobro slaže s vanilijom, smolama i balzamima,
• u začinskim mirisima uz cimet, muškatni oraščić ili papar,
• u drvenastim notama, kojima dodaje toplinu i zemljanu sočnost,
• u cvjetnim kompozicijama, gdje naglašava senzualnost ruže ili karanfila.

Klinčić ima posebno mjesto u takozvanom akordu karanfila. Cvijet karanfila se za parfumeriju gotovo ne obrađuje, pa parfumeri njegov karakterističan začinsko-cvjetni miris sastavljaju umjetno – a upravo je eugenol ključna komponenta u njemu. Klinčić tako stoji u pozadini mnogih mirisa koji na prvi dojam djeluju čisto cvjetno. Budući da je vrlo izražajan, obično se dozira umjereno: u maloj količini kompoziciju zagrijava, u suvišku je lako nadvlada.

Začin oko kojeg su se vodili ratovi

Klinčić je jedan od najstarijih trgovinskih začina na svijetu. Pisani izvori iz Kine govore o tome kako su dvorjani njime osvježavali dah prije nego što bi govorili s carem, a karavanskim i pomorskim putevima stizao je sve do Sredozemlja. Njegova prava vrijednost porasla je s dolaskom europskih pomorskih sila. Portugalce su u 17. stoljeću zamijenili Nizozemci, čija je Istočnoindijska kompanija uspostavila strogi monopol nad uzgojem klinčića. Uzgoj je koncentrirala na nekoliko odabranih otoka, drveće koje je raslo drugdje uništavala je, a izvoz sadnica strogo kažnjavala.

Monopol je prekinuo Francuz Pierre Poivre, upravitelj otoka Mauricijus, tada francuske kolonije. U 18. stoljeću uspio je prokrijumčariti sadnice klinčićevca i muškatnog oraščića s Moluka i započeti njihov uzgoj izvan nizozemske kontrole. Odatle se klinčić proširio u druge tropske krajeve, prvenstveno na istočnoafričku obalu i otoke Indijskog oceana, i od nekada rijetkog začina postupno postao uobičajeno dostupna sirovina – u kuhinji i parfumeriji.

Ljubičica

Mirisna ljubičica (Viola odorata) je mala biljka koja u proljeće cvjeta intenzivno ljubičastim, jedva centimetarskim cvjetovima. Za parfumeriju se od davnina uzgaja u Francuskoj – u okolici Toulousea, koji ju je izabrao za svoj simbol, i u brdima iznad Grassea – kao i u talijanskoj Parmi, gdje je postala lokalni specijalitet. Tradicija uzgoja u tim područjima usko je povezana s 19. stoljećem, kada je potražnja za mirisom ljubičice bila na vrhuncu.

Iz cvjetova se mirisna komponenta dobiva uz velike troškove. Za malu količinu ekstrakta potrebno je ogromno mnoštvo ručno ubranih cvjetova, a prinos je toliko nizak da se cvjetni apsolut u suvremenoj parfumeriji koristi samo iznimno. Parfumeri stoga posežu za dvjema dostupnijim opcijama. Prva je apsolut iz listova ljubičice, tamno zelena gusta tvar dobivena ekstrakcijom otapalima. Druga su iononi – sintetičke molekule koje su krajem 19. stoljeća opisali njemački kemičari Ferdinand Tiemann i Paul Krüger. Iononi vjerno podsjećaju na miris cvijeta ljubičice i zahvaljujući njima ljubičica se pretvorila iz skupe kurioziteta u opće dostupnu sirovinu. Pripadaju među prve sintetičke mirisne tvari koje su značajno utjecale na oblik moderne parfumerije.

Ljubičica pritom nema samo jedno lice. Cvijet, bilo prirodni ili sastavljen od ionona, miriše puderasto i slatko, s blagim nagovještajem koji može podsjećati na maline. List, s druge strane, donosi zeleni, svježi, gotovo krastavac ton s vlažnim, zemljanim podtonom svježe ubrane zelene. U kompoziciji se ljubičica obično pojavljuje u srednjim notama, dakle u srcu mirisa. Nalazimo je prvenstveno u cvjetnim i puderastim parfemima, gdje omekšava i zaokružuje ostale cvjetove. List ljubičice dodatno se koristi i u zelenim i aromatičnim kompozicijama, kojima daje osvježavajuću svježinu.

Zanimljivost ionona je njihovo neobično djelovanje na njuh. Nakon nekog vremena nos ih prestane registrirati, da bi ih nakon kratke pauze ponovno osjetio – miris ljubičice tako kao da nestaje i ponovno se vraća. Ovaj fenomen često se navodi kao jedan od razloga zašto ljubičica djeluje tako neuhvatljivo i krhko.

Ljubičica ima i bogatu povijest. Bila je omiljeni cvijet carice Josephine, a Napoleon joj je, prema tadašnjim pričama, slao za svaku godišnjicu braka. Kada je 1814. godine odlazio u izgnanstvo na Elbu, navodno je obećao da će se vratiti kad ljubičice procvjetaju. Njegovi pristaše tada su ljubičicu izabrali za tajni prepoznatljivi simbol – nosili su je na odjeći ili u reveru, a samog Napoleona nazivali su "desetnikom Ljubičicom". U proljeće 1815. godine doista se vratio, a ljubičica je ostala čvrsto povezana s bonapartistima. Tijekom 19. stoljeća doživjela je veliku popularnost i u parfumeriji, a mirisi ljubičice bili su među tipičnim mirisima viktorijanskog doba.

Jantar

Kada se u opisu kompozicije spominje jantar, ne misli se na okamenjenu smolu drevnih crnogoričnih stabala koju poznajete iz nakita. Ona sama po sebi gotovo da nema mirisa. U parfumeriji, jantar je fantazijski akord – mirisni dojam koji priroda u gotovom obliku ne nudi i koji parfumeri stvaraju od nekoliko sirovina. Ime je posudio od zlatne boje i toplog, medenog karaktera, koje ljudi povezuju s fosilnom smolom.

Od čega se sastoji akord

Klasični jantarni akord počiva na tri stupa koja parfumeri miješaju u različitim omjerima ovisno o tome kakav rezultat traže:

• Labdanum – smola iz cistusa, koju smo predstavili u 4. dijelu. Daje akordu dubinu, kožnate i blago animalne podtonove te tamniji, gotovo dimni ton.
• Benzoin – balzamična smola s vanilijskom, blago puderastom slatkoćom. Akord omekšava i zaokružuje.
• Vanilija – donosi kremastu slatkoću i osjećaj topline, zbog čega jantar djeluje senzualno i privlačno.

Ovim osnovama često se dodaju drugi balzami i smole, začinski tonovi ili sintetičke tvari koje akord učvršćuju i produžuju njegovu trajnost. Svaka parfumerijska radionica ima tako svoj vlastiti jantar – jedan je suh i smolast, drugi medeno sladak, treći gotovo dimni.

Jantar nije ambra

U hrvatskom i stranim jezicima oba se pojma lako brkaju, a zapravo su potpuno različite stvari. Ambra je životinjska sirovina koja nastaje u probavnom traktu kita ulješure i nakon godina na moru dobiva nježan, slani, blago zemljani miris. Danas se u parfumeriji zamjenjuje sintetičkim molekulama. Jantar je, nasuprot tome, čisto biljni akord sastavljen od smola i vanilije. Ako naiđete na oznaku ambra parfem, najčešće se misli upravo na jantarni, dakle topli smolasti karakter, a ne na miris prave ambre.

Kako miriše

Jantar miriše toplo, smolasto i slatkasto. Često se uspoređuje s medom, karamelom, zagrijanim drvom ili kožom ugrijanom suncem. Na koži se razvija polako i traje dugo sati, stoga spada među osnovne tonove. Čini okosnicu orijentalne obitelji mirisa, koju danas parfumeri i kritičari sve češće nazivaju ambrovom. Odlično se slaže s začinima, ružom, tamjanom, pačulijem i drvenastim tonovima, dodajući im punoću i toplinu.

Malo povijesti

Korenje jantarnog akorda seže na prijelaz 19. i 20. stoljeća. Tada su parfumeri, zahvaljujući razvoju kemije, dobili prve sintetičke tvari, poput vanilina, i mogli su kombinirati prirodne smole s novim molekulama u većem opsegu. Nastale su prve velike orijentalne kompozicije temeljene upravo na toplom jantarnom temelju i pod utjecajem tadašnje fascinacije Orijentom. Njihova ostavština je u parfumeriji vidljiva i danas – jantar ostaje jedan od najčešće korištenih akorda i za mnoge ljude sinonim topline i senzualnosti.

Benzoin

Benzoin je balzamična smola koju izlučuju tropska stabla roda styrax. Za parfumeriju su važna dva glavna izvora: siamski benzoin iz jugoistočne Azije, prvenstveno iz Laosa i Tajlanda, i sumatranski benzoin s indonezijskog otoka Sumatre. Obje sirovine dijele sladak i topao karakter, ali se razlikuju u detaljima – siamski tip je nježniji i izraženije vanilijast, dok sumatranski djeluje suše, smolastije i nosi blagi cimetni podton.

Sakupljanje smole i danas je pretežno ručni rad. Sakupljači zarezuju koru odraslih stabala i iz rana polako počinje curiti smola. Na zraku postupno očvrsne u bjelkaste do žućkaste suze, koje s vremenom potamne u jantarno smeđe nijanse. Ubrane komadiće se sortira prema veličini i čistoći, pri čemu se najviše cijene svijetle i čiste suze. Za parfemske svrhe iz njih se ekstrakcijom otapalima priprema resinoid – gusta, ljepljiva masa koju parfumeri dalje razrjeđuju kako bi se s njom lako radilo u kompoziciji.

Miris benzoina je sladak, vanilijast i balzamičan, s nježnim puderastim i smolastim prizvukom. Za vanilijasti dojam zaslužan je između ostalog prirodni sadržaj vanilina, osobito kod siamskog tipa. U kompoziciji benzoin pripada osnovnim tonovima, gdje se isparava vrlo sporo. Zahvaljujući tome djeluje kao fiksativ: usporava isparavanje lakših, hlapljivijih sastojaka i pomaže mirisu da ostane na koži dugo vremena. Stoga ga često nalazimo u orijentalnim i gurmanskim parfemima, gdje naglašava tonove vanilije, tonke, smola ili začina. Svojom toplom mekoćom može zaokružiti i cvjetne kompozicije i smanjiti im oštrinu.

Kada tražite benzoin u parfemu, obično se ne osjeti odmah nakon nanošenja. Njegovo vrijeme dolazi tek u završnici, kada gornji tonovi ispare i na koži ostane mekani, topli i lagano slatki veo. Upravo taj obavijajući dojam čini ga sirovinom koju mnogi ljudi povezuju s hladnijim mjesecima i ugodnom atmosferom.

Benzoin ima dugu povijest. Stoljećima je bio dio smjesa za tamjan, a njegov topao, sladak dim pratio je vjerske obrede u budističkim hramovima jugoistočne Azije i u crkvama u Europi. U Sredozemlje je dolazio trgovačkim putevima putem arapskih trgovaca, koji su ga poznavali kao "javanski tamjan". Iz arapskog naziva lubán džáví postupno se razvilo i europsko ime benzoin. Smola je dugo bila rijetka uvozna roba koja se u Europi cijenila slično kao i drugi mirisni balzami iz Orijenta.