Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 6

Grejpfrut – pjenušava gorčina citrusa

Među citrusima, grejpfrut je relativno mlad. Nastao je spontanim križanjem pomela i slatke naranče na karipskom otoku Barbadosu, gdje ga je sredinom 18. stoljeća opisao velški svećenik i prirodoslovac Griffith Hughes i nazvao ga "zabranjenim voćem". Botaničari ga danas poznaju pod imenom Citrus × paradisi, a engleski naziv, iz kojeg proizlazi i hrvatski, odnosi se na to da plodovi vise na stablu u grozdovima slično kao grožđe.

U parfumeriji se koristi eterično ulje iz kore. Dobiva se hladnim prešanjem – kao i kod bergamota ili limuna, male uljne vrećice u kori se mehanički narušavaju, a oslobođeno ulje odvaja se od soka i vode. Bez zagrijavanja zadržava svjež, sočan karakter svježe prerezanog ploda. U sastavu prevladava limonen, koji dijele gotovo svi citrusi; tipičan rukopis grejpfruta čine tvari prisutne samo u tragovima.

Prva od njih je nootkaton, seskviterpenski keton s gorkastim, blago drvenastim mirisom koji povezujete s korom grejpfruta. Druga skupina su sumporni tioli, posebno 1-p-menten-8-tioli. Pripadaju tvarima s izuzetno niskim pragom percepcije, tako da ih ljudski nos osjeti čak i u minimalnim koncentracijama. U većoj dozi bi djelovali neugodno, ali u ravnoteži s ostalim sastojcima grejpfrutu daju njegovu tipičnu pjenušavost – lagano sumporni, gotovo tropski podton, koji ga razlikuje od naranče i limuna.

U kompozicijama grejpfrut gotovo uvijek otvara gornje note. Koristi se u citrusnim i svježim mirisima, u aromatičnim kompozicijama i u fougère, gdje osvježava bilje i lavandu. Dokazana kombinacija uključuje:

• vetiver – zemljana, dimna drvenastost naglašava gorčinu kore i daje joj dubinu,
• menta – pojačava hladan, osvježavajući dojam,
• ruža – citrusna kiselost olakšava cvijet i daje mu moderan, sočan ton,
• mošus – čista, mekana baza na kojoj grejpfrut odjekuje dulje.

Slabost eteričnog ulja grejpfruta je njegova hlapljivost. Limonen i druge lagane molekule ispare s kože u roku od nekoliko desetaka minuta, tako da bi sam grejpfrut nestao ubrzo nakon nanošenja. Parfumeri stoga produžuju njegov dojam – dodaju izolirani ili sintetički nootkaton, koji isparava sporije, koriste stabilnije sintetičke molekule s karakterom grejpfruta i citrusni akord sidre u drvenastim i mošusnim tonovima baze. Kada dakle u svježem parfemu osjetite grejpfrut i nakon nekoliko sati, obično nije riječ o samom eteričnom ulju, već o promišljeno izgrađenoj cijeloj kompoziciji.

Mimoza – puderasti cvijet provansalskog predproljeća

Kada na Azurnoj obali još uvijek vlada zimska hladnoća, brežuljci iznad Cannesa zasvijetle tisućama sitnih žutih kuglica. Ono što parfumeri nazivaju mimoza zapravo je srebrna akacija (Acacia dealbata) – stablo sa srebrnozelenim pernatim listovima, koje botanički ne pripada pravim mimozama roda Mimosa. Potječe iz jugoistočne Australije i Tasmanije, a u Europu je stigla u 19. stoljeću kao ukrasno drvo i u mediteranskoj klimi se toliko udomaćila da je počela rasti samoniklo. Danas čini opsežne šume u planinama Tanneron u blizini Grassea, koje su među najvećim šumama mimoza u Europi.

Cvjetovi se beru od siječnja do ožujka i obrađuju ekstrakcijom hlapljivim otapalima. Tako nastaje konkret – gusta voštana masa, iz koje se ispiranjem alkoholom i uklanjanjem voskova dobiva apsolutna esencija. Destilacija vodenom parom se kod mimoze praktički ne koristi, jer bi nježni cvjetovi teško podnijeli visoke temperature. Prinos je nizak i žetva ovisi o tome kakvo je predproljeće – kasni mraz može značajno smanjiti urod.

Apsolutna esencija mimoze miriše medeno i puderasto, s daškom zelenih stabljika, voštanih latica i nježno slatke badema. Na koži djeluje mekano i toplo, bez opojne težine tipične za bijele cvjetove – više kao pelud zagrijan suncem nego kao gusta buket.

U parfumeriji mimoza obično zauzima mjesto u srcu kompozicije. Najviše dolazi do izražaja u cvjetnim i puderastim mirisima, gdje se prirodno povezuje s nekoliko sastojaka:

• ljubičicom, s kojom dijeli zelenu svježinu i puderastu mekoću,
• irisom, čiji korijen dodaje elegantan, lagano zemljani puder,
• heliotropom, koji naglašava njezin bademov i vanilijski podton,
• bademom, koji ističe slatku, gotovo slastičarsku stranu cvijeta.

Mimoza je također simbol praznika. U Mandelieu-la-Napouleu se svakog veljače održava proslava mimoze s alegorijskim kolima ukrašenim tisućama grančica, a krajolikom se proteže otprilike 130 kilometara duga Route du Mimosa od Bormes-les-Mimosas do Grassea. U Italiji se od 1946. godine žute cvjetne grančice daruju ženama 8. ožujka, na Međunarodni dan žena – kao skromni, a ipak radosni podsjetnik da je proljeće na putu.

Gardenija – kremasti bijeli cvijet koji stvara parfumer

Gardenija jasminovita (Gardenia jasminoides) je zimzeleni grm iz porodice Rubiaceae, koji potječe iz južne Kine i Japana. Ima čvrste, sjajne tamnozelene listove i voštano bijele cvjetove, koji u roku od nekoliko dana požute i posmeđe. Tko ih je ikada pomirisao u toplom večernjem zraku, zna da njihov miris može ispuniti cijelu prostoriju.

Ipak, pravu gardeniju u parfemskoj kompoziciji teško ćete pronaći. Cvjetovi su krhki, pri svakom dodiru tamne, a mirisne tvari ispuštaju samo nevoljko. Apsolutno ulje se iz njih stoga dobiva samo u neznatnim količinama i po cijeni koja isključuje njegovo uobičajeno korištenje. Gotovo svaka "gardenija" koju osjetite u mirisu, djelo je parfumerovih ruku – pažljivo sastavljen akord, a ne ekstrakt iz cvijeta.

Pri rekonstrukciji parfumer prvo analizira od čega se sastoji miris živog cvijeta. Gardenija miriše kremasto i bogato, s blagim kokosovim, gotovo mliječnim podtonom, kroz koji probija svježa zelena linija i poseban zemljani, gljivasti akcent koji podsjeća na vlažnu šumu. Te slojeve zatim slaže od drugih sastojaka:

• jasmin daje sjajno, lagano senzualno bijelo srce,
• tuberoza donosi kremastu punoću i opojnu cjelovitost,
• cvijet naranče omekšava cjelinu medenom svježinom,
• sintetičke molekule – na primjer, styrallylacetat s oštro zelenim, voćno cvjetnim tonom ili laktoni s kokosovom i breskvastom slatkoćom – nadopunjuju ono što prirodni sastojci sami ne mogu postići.

Ovako složena gardenija najčešće se pojavljuje u srednjim tonovima bijelih cvjetnih kompozicija, gdje mirisu daje baršunastu punoću i sjaj. Rado se povezuje s kokosom, koji naglašava njezinu kremastost, sa sočnom breskvom i s mekim mošusom u bazi, zahvaljujući kojem cvijet na koži dugo i nježno odjekuje.

Svoje europsko ime cvijet nosi po Alexanderu Gardenu, škotskom liječniku i prirodoslovcu koji je u 18. stoljeću djelovao u Charlestonu u Južnoj Karolini i dopisivao se s Carlom Linnéom. Rod je po njemu nazvao britanski prirodoslovac John Ellis. U 19. i početkom 20. stoljeća svježa gardenija pripadala je u gumbalicu elegantnih gospodina, a kasnije je postala zaštitni znak jazz pjevačice Billie Holiday, koja je bijele cvjetove stavljala u kosu tijekom svojih nastupa.

Kava – pržena gorčina gurmanskih mirisa

Arabica kava (Coffea arabica) potječe iz planinskih šuma jugozapadne Etiopije, gdje i danas raste divlje u podraslu viših stabala. S njezinim otkrićem povezana je legenda o pastiru Kaldiju, čije su koze, nakon što su pojele crvene bobice, nemirno skakale i nisu mogle zaspati cijelu noć. Kaldi je o svom opažanju rekao redovnicima iz obližnjeg samostana, a oni su od plodova pripremili napitak koji im je pomagao ostati budnima tijekom noćnih molitvi. Priča je prvi put zapisana tek u 17. stoljeću, stoga je više šarmantna legenda nego povijesni zapis. Potvrđeno je da se u 15. stoljeću kava uzgajala i pila u Jemenu, odakle se preko luke Mocha širila u Osmansko Carstvo, Perziju i potom u Europu.

Parfumerija gotovo isključivo radi s prženim zrnima – zelena kava miriše više na travu i mahunarke, a tipičan miris kave nastaje tek prženjem. Tijekom prženja dolazi do Maillardove reakcije i karamelizacije šećera, pri čemu nastaju stotine aromatičnih tvari, među kojima su pirazini i sumporni spojevi. Iz prženih zrna otapanjem se dobiva apsolutno ulje, no sve se češće koristi ekstrakt superkritičnim ugljičnim dioksidom (CO₂). On djeluje pri niskoj temperaturi, ne ostavlja ostatke otapala i vjerno hvata miris svježe mljevene kave. Stupanj prženja je važan: svjetlije prženje daje voćni, kiselkasti i lagano orašasti ton, dok tamno prženje donosi gorčinu, dim i nijansu tamne čokolade.

Miris kave je taman, pržen, lagano dimljen i gorko-sladak, s daškom karamela i prženih orašastih plodova. Vrlo je intenzivan, stoga ga parfumeri doziraju pažljivo – u prekomjernoj količini lako nadjača ostale sastojke. Koristi se u srcu i bazi kompozicija, posebno gurmanskih, gdje slatkim akordima dodaje gorku protutežu, i orijentalnih, kojima daje dubinu i toplinu. Dokazane su ove kombinacije:

• vanilija i tonka grah – ublažavaju gorčinu i podsjećaju na kavu sa šlagom,
• kakao – produbljuje tamni, čokoladni karakter,
• ruža – stvara neočekivani kontrast cvijeta i pržene gorčine,
• pačuli – dodaje zemljanost i drvenastu notu.

S kavom se u parfumeriji susrećete i izvan bočice. Uz testere često stoji zdjelica s kavnim zrncima, kojima možete pomirisati između pojedinih mirisa kako bi se "resetirao" osjet mirisa. Istraživanja ovaj učinak ne potvrđuju: u malim studijama kavna zrna nisu pomogla bolje razlikovati mirise od običnog udisanja svježeg zraka. Ipak, ima smisla – kratka pauza i izražen, poznat miris odvlače pažnju i omogućuju nosu trenutak odmora. Jednako dobro će vam poslužiti nekoliko udisaja vani ili pomirisanje vlastite neparfimirane kože na podlaktici.

Muškatni oraščić – topli začin Molučkih otoka

Muškatni oraščić (Myristica fragrans) je zimzeleno stablo koje potječe s otoka Banda – malog arhipelaga u Molucima na istoku današnje Indonezije. Njegovi žućkasti plodovi podsjećaju na marelicu. Kada sazriju, meso pukne i otkriva tamno sjeme obavijeno jarko crvenim mrežastim omotačem. Iz jednog ploda tako nastaju dva različita začina. Samo sjeme, oslobođeno tvrde ljuske, je muškatni oraščić. Crveni omotač, stručno nazvan arilus, suši se posebno, pritom postaje zlatno-narančast i u kuhinji i parfumeriji naziva se muškatni cvijet. Njegov miris je nešto blaži i slađi od mirisa oraščića.

Parfumerija koristi uglavnom eterično ulje koje se dobiva destilacijom vodenom parom iz mljevenih oraščića; sličnim postupkom može se obraditi i muškatni cvijet. Eterično ulje je bezbojno do žućkasto i miriše toplo i začinsko, s lagano slatkim, drvenastim tonom i smolastim prizvukom. U početku iz njega izbija svježa, gotovo igličasta iskra, zatim se razvija topla dubina koju poznajete iz božićnih kolača ili kuhanog vina. Za ovaj karakter odgovorni su, među ostalim, sabinen, pineni i miristicin.

U kompoziciji se muškatni oraščić koristi u gornjim i srednjim notama. Pripada klasičnim sastojcima začinskih i orijentalnih parfema, dodaje toplinu drvenastim mirisima i u fougère kompozicijama omekšava svježu lavandu i aromatično bilje. Najčešće se susreće s ovim partnerima:

• citrusi – njihovu iskru zagrijava i produžuje,
• lavanda – zajedno stvaraju topli aromatični akord,
• ruža – cvijetu dodaje baršunastu začinjenost,
• duhan i vanilija – zajedno s njim stvaraju meku, gotovo gurmansku bazu.

Parfumeri ga doziraju umjereno: u malim količinama kompoziciju oživljava, u većoj koncentraciji lako bi nadjačao ostale sastojke. Ako ga želite prepoznati u parfemu, usredotočite se na prve minute nakon nanošenja – topli začinski trag najizraženiji je upravo tada.

Priča o muškatnom oraščiću ujedno je i priča o kolonijalnoj trgovini začinima. Stoljećima je muškatni oraščić rastao praktički samo na otocima Banda, a u Europi su se njegovi plodovi plaćali zlatom. Nizozemska Istočnoindijska kompanija u 17. stoljeću nametnula je monopol na arhipelagu, ali su Englezi polagali pravo na mali otok Run. Spor je zaključen 1667. godine ugovorom iz Brede: Nizozemci su se odrekli Novog Amsterdama na Manhattanu, koji su Englezi zauzeli tri godine ranije, a Englezi su zauzvrat prestali tražiti Run. Iz današnje perspektive ta zamjena izgleda nevjerojatno – tada je, međutim, otok prekriven muškatnim oraščićima vrijedio više od naselja na sjevernoameričkoj obali.

Opoponax – slatka balzamična smola iz Afričkog roga

U suhim, kamenitim predjelima Somalije i jugoistočne Etiopije raste niski trnoviti grm Commiphora guidottii. Pripada istom rodu kao i mirta, kojoj smo se već posvetili u serijalu, a njezina smola je u mnogočemu slična – samo je mekša, slađa i blaža. Zato se naziva slatka mirta, a u parfumeriji se za nju ustalio naziv opoponax.

Berači smolu skupljaju na sličan način kao i kod drugih tamjanovih smola. Oni zarezuju koru grma, a iz rana polako curi mliječni sok koji na zraku stvrdnjava u žućkaste do crvenkaste grudice. Te se grudice nakon nekoliko tjedana beru, sortiraju i pripremaju za izvoz. Za potrebe parfumerije smola se obrađuje na dva načina. Ekstrakcijom otapalima dobiva se gusta, tamna smola koja obuhvaća cijeli spektar mirisa, uključujući teške, ljepljive komponente. Destilacijom vodenom parom dobiva se eterično ulje – lakše, prozirnije i s izraženijim začinskim tonom.

Miris opoponaxa je topao i balzamičan, s medenom slatkoćom koja podsjeća na pčelinji vosak ili sušeno voće. Ispod toga se osjeća lagano zemljani, mjestimično čak kožni podton i blagi trag začina. Za razliku od mirte, nedostaje mu izražena gorčina i hladna, kamforna nota, pa djeluje zaokruženije. Na koži se razvija polako i zadržava se satima.

Upravo ta postojanost čini ga cijenjenim fiksativom. U osnovnim notama usporava isparavanje hlapljivijih komponenti i dodaje kompoziciji dubinu. Susrećete ga uglavnom u ambrastim i orijentalnim mirisima, gdje se prirodno povezuje s vanilijom, labdanumom i benzoinskom smolom, te u chypre kompozicijama, gdje ublažava suhoću mahovine. Dobro se slaže i s ružom – njezinu cvjetnu svježinu obogaćuje toplinom i baršunastom slatkoćom.

Povijest opoponaxa povezana je s karavanskim putovima kojima su se iz Arabije i Afričkog roga stoljećima prevozili tamjan i mirta u Egipat, Mezopotamiju i mediteranske luke. Mirisne smole tada su bile među najcjenjenijim robama svog vremena i palile su se u hramovima i na svečanim obredima. Zanimljivo je i porijeklo samog imena. Grčka riječ opopanax, sastavljena od izraza za „sok“ i „sve-lijek“, izvorno je označavala gumenu smolu mediteranske biljke Opopanax chironium, poznatu u antičkoj medicini. Tek kasnije naziv je u trgovini prešao na slatku mirtu iz Afričkog roga – i premda te dvije biljke botanički nemaju ništa zajedničko, pod imenom opoponax u parfumeriji se danas krije upravo afrička smola.