Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 7

Kokos – tropska slatkoća s kremastim tijelom

Dovoljan je samo jedan udah da mnogi ljudi zamisle vrući pijesak, sunce i odmor na moru. Kokos je sastojak koji u parfumeriji gotovo služi kao prečac za ljetni ugođaj. No, njegova priča je duža i zanimljivija nego što bi miris kreme za sunčanje sugerirao.

Kokosova palma raste na tropskim obalama Indijskog i Tihog oceana. Njeni plodovi mogu izdržati duži boravak u slanoj vodi, pa su se mogli širiti duž obale i samostalno. Veliku ulogu su, međutim, odigrali i ljudi: kokos im je tisućama godina služio kao zaliha hrane i tekućine na dugim putovanjima. Palma je tako stigla na mnoge otoke i obale u tropskom pojasu, gdje je i danas uobičajeni dio kuhinje, obrta i svakodnevnog života.

Možda će vas iznenaditi da sam kokosov ulje miriše prilično slabo. Izraziti, slatko kremasti miris koji povezujemo s kokosom ne može se dobiti iz ploda u dovoljnoj snazi. Parfumeri stoga obično sastavljaju kokosovu notu – uglavnom od takozvanih laktona. To je skupina mirisnih molekula koje se u malim količinama prirodno nalaze u mnogim plodovima i mliječnim proizvodima, a nose mliječni, kremasti do breskvasti karakter. Prikladnom kombinacijom laktona s drugim sastojcima nastaje akord koji vjernije podsjeća na kokos nego sama prirodna sirovina.

Rezultirajuća nota obično se opisuje kao:

• kremasta i mliječna – nježna, zaobljena, bez oštrih rubova,
• slatka – ali ne šećerna, već blago orašasta,
• sunčana – s toplim dojmom kože ugrijane suncem.

Povezanost kokosa s plažnom atmosferom ima praktično porijeklo. Kokosovo ulje i kokosovi mirisi dugo su se pojavljivali u preparatima za sunčanje, pa se miris u sjećanju mnogih ljudi povezao s ljetom i odmorom. Parfumerija rado koristi ovu asocijaciju u kompozicijama koje žele evocirati sunce, more i opuštanje. Kokos se također dobro uklapa u gurmansku obitelj, među mirise inspirirane slatkišima i desertima. Tamo kompoziciji dodaje mekoću i dojam nečega bogatog, gotovo jestivog.

U opisu parfema kokos ćete najčešće pronaći u srednjem dijelu (srcu) ili u osnovnim tonovima (bazi). Zahvaljujući kremastom karakteru, ne djeluje kao prolazni gornji ton, već kao topli sloj koji na koži traje dulje. Često ga prate vanilija, tonka grah ili sandalovina, s kojima stvara nježnu i slatku podlogu. Jednako je uobičajena povezanost s tropskim cvjetovima, kao što su tiaré, frangipani ili ylang-ylang – kokos njihovu bogatu cvjetnu aromu omekšava i daje joj plažni prizvuk. Ako naiđete na kombinaciju kokosa s vanilijom i bijelim cvjetovima, možete očekivati topao, sunčan i senzualan miris.

Ružičasti papar – iskra koja zapravo nije papar

Ime vara već na prvi pogled. Sitne ružičaste kuglice koje poznajete iz mješavina papra nemaju mnogo zajedničkog s pravim paprom. Ne potječu od papra, već od stabla peprovca – zimzelenog stabla čija je domovina Južna Amerika. Botanički pripadaju potpuno drugačijoj porodici od crnog papra, a ime su dobile uglavnom zbog oblika plodova i blago pikantnog okusa. Danas se peprovac uzgaja i u drugim toplim područjima svijeta, gdje mu odgovara sunce i blaga zima.

Kako plodovi postaju parfemski sastojak

Za parfumeriju se koriste sušeni plodovi. Najčešće se iz njih destilacijom vodene pare dobiva esencijalno ulje koje hvata svježu i hlapljivu stranu sastojka. Drugi način je ekstrakcija pomoću ugljičnog dioksida, pri čemu nastaje ekstrakt s punijim i nešto toplijim profilom, bližim mirisu svježe zdrobljenih kuglica. Parfumeri biraju između oba oblika ovisno o tome žele li naglasiti iskru ili dubinu.

Kako miriše ružičasti papar

Miris ružičastog papra je svježe pikantan, ali bez oštrine koju povezujete s crnim paprom. Obično se u njemu prepoznaju sljedeći slojevi:

• pikantna svježina – nježno škakljanje koje odmah budi kompoziciju,
• citrusna nota – podsjeća na koru limuna ili grejpa,
• ružičasti voćni prizvuk – lagano cvjetni, ponekad čak i bobičast,
• smolasti završetak – nježno balzamičan kraj koji ukotvljuje svježinu.

Upravo ova kombinacija svježine i toplog podtona čini ga vrlo prilagodljivim sastojkom koji se dobro slaže s citrusima, ružom i drvenastim notama.

Od kuhinjske kuriozitete do gornje note

Dugo je ružičasti papar bio poznat uglavnom kao šareno začin i kuhinjska zanimljivost. U posljednjim desetljećima zavoljeli su ga i parfumeri, a danas je često korištena gornja nota. Koristi se u ženskim, muškim i unisex kompozicijama – u cvjetnim mirisima daje ruži svježi kontrast, u drvenastim i orijentalnim neočekivani bljesak svjetla. Budući da je riječ o gornjoj noti, osjetite ga prvenstveno u prvim minutama nakon nanošenja. Na samom početku daje kompoziciji iskru koja zatim postupno ustupa mjesto srcu i bazi mirisa.

Smokva – mliječna pulpa, zeleni listovi, mediteransko ljeto

Smokva je jedno od najstarijih stabala koje je čovjek počeo namjerno uzgajati. Njeno porijeklo je iz područja Male Azije i istočnog Mediterana, odakle se proširila po cijelom toplom pojasu oko Sredozemnog mora. Tko je ikada ljeti stajao ispod razgranate krošnje smokve, poznaje njen tipičan miris – zelen, pomalo gorak, s mliječnim podtonom i slatkastim dahom zrelih plodova. Upravo tu atmosferu parfumeri pokušavaju uhvatiti.

Stablo mitova i simbola

Smokva prati ljudsku kulturu od davnina. U antičkom svijetu bila je povezana s plodnošću, obiljem i božanskom naklonošću. Rimska tradicija priča o smokvi ispod koje je vučica trebala pronaći i dojiti Romula i Rema, te je stablo tako dobilo mjesto izravno u osnivačkom mitu Rima. U Starom zavjetu smokvin list pojavljuje se u priči o Adamu i Evi, koji su njime nakon kušanja zabranjenog voća prekrili svoju golotinju. Smokva se u tekstovima i likovnoj umjetnosti više puta vraća kao znak plodnosti, mira i doma.

Kako smokva dolazi u bočicu

Prirodni ekstrakti smokve su u parfumeriji rijetki. Iako se iz listova može dobiti mirisna tvar, njen prinos je nizak i upotreba je ograničena, pa se s njom susrećete rijetko. Slatka pulpa plodova praktički nije prikladna za proizvodnju mirisne esencije. Parfumeri stoga smokvinu notu obično slažu kao akord – kombinaciju nekoliko prirodnih i sintetičkih sastojaka koji zajedno oponašaju različite aspekte stabla:

• zeleni listovi – svježa, blago gorka do travnata nota,
• mliječni sok grana – kremasti, nježno ljepljivi dojam,
• zrela pulpa – mekana voćna slatkoća s daškom meda,
• drvo – suha, lagano slatkasta podloga.

Ovisno o tome koji sastojak parfumer naglašava, smokva može djelovati gotovo kao svježe ubrani list ili pak kao baršunasto, suncem ugrijano voće.

Zeleno mliječni stil

Iako je smokva ljudima poznata tisućama godina, postala je izražena parfemska sirovina tek relativno nedavno. Krajem 20. stoljeća, otprilike devedesetih godina, pojavile su se kompozicije temeljene izravno na smokvinom akordu i otvorile parfumeriji novi, zeleno mliječni stil. Bile su to mirisi koji nisu temeljeni na cvijeću niti na teškim bazama, već na osjećaju ljetnog vrta, sjene i toplog zraka. Ovaj rukopis od tada je postao dio parfemske palete i smokva se danas pojavljuje u ženskim, muškim i unisex kompozicijama.

Mjesto u piramidi

Smokvina nota najčešće se koristi u gornjim i srednjim tonovima. Zelena, lisnata strana osjeti se odmah nakon nanošenja, kada mirisu daje svježinu i iskru. Mliječna i voćna strana zatim se razvijaju u srcu, gdje se smokva dobro slaže s citrusima, zelenim biljem, kremastim tonovima i drvenim sastojcima, primjerice s cedrom. U osnovnim tonovima smokva se samostalno pojavljuje rjeđe, ali njen kremasti otisak može u pozadini odjekivati još dugo.

Šafran – rijedak začin s kožnim podtonom

Šafran se dobiva iz tučaka šafrana, male jesenske biljke iz porodice perunika. Svaki cvijet nosi samo tri tanke crvene tučke, koje se i danas uglavnom ručno beru, obično rano ujutro, dok se cvjetovi potpuno ne otvore. Najviše šafrana dolazi iz Irana, ali se uzgaja i u Španjolskoj, Indiji, Grčkoj te u drugim područjima sa suhom i sunčanom klimom. Nakon berbe, tučci se pažljivo suše – tek tada se u potpunosti razvija njihov tipičan miris i intenzivna boja.

Za jedan kilogram sušenog začina potrebno je ubrati preko sto tisuća cvjetova. Rad je dugotrajan, a prinos mali, stoga šafran od davnina spada među rijetke začine, a njegovi prirodni ekstrakti među najskuplje parfumerijske sirovine. Parfumeri ih stoga često nadopunjuju sintetičkim molekulama koje vjerno oponašaju šafranov karakter i istovremeno osiguravaju stalnu kvalitetu. Zahvaljujući tome, šafranov akord može se pojaviti i u kompozicijama gdje čisti prirodni ekstrakt ne bi bio dostupan u potrebnoj količini.

Miris šafrana je topao i slojevit. Ako ga pomirišete prvi put, možda će vas iznenaditi koliko malo podsjeća na kuhinjski začin. U parfumeriji se opisuje prvenstveno ovim nijansama:

• kožni ton – suh, lagano životinjski dojam, zbog kojeg je šafran prirodni partner kožnih akorda,
• medena slatkoća – nježna, nenametljiva slatkoća bez gurmanske težine,
• nota sijena – podsjeća na osušenu travu ugrijanu suncem,
• metalni sjaj – hladan, gotovo mineralni odsjaj, koji kompoziciji daje kontrast i jasnoću.

Šafran prati čovječanstvo tisućljećima. U perzijskoj kulturi služio je za bojanje tkanina, u kuhinji i pri obredima te je i danas neodvojivo povezan s Iranom. Stari Grci su ga poznavali kao bojilo i mirisni dodatak, a šafranovo žuta bila je među cijenjenim bojama. Rimljani su ga, prema sačuvanim izvorima, dodavali u mirisne masti i koristili za mirisanje kupelji i reprezentativnih dvorana tijekom svečanosti.

U orijentalnoj parfumeriji šafran ima čvrsto mjesto. Koristi se prvenstveno u srednjim i osnovnim tonovima, gdje se često povezuje s oudom, ružom i kožom. Oud ga omekšava i daje mu toplu sjajnost, ruži daje začinjenu dubinu, a kožne akorde naglašava svojom suhom, lagano životinjskom stranom. Trojstvo šafran, ruža i oud spada među klasične spojeve arapske parfumerije i postupno je pronašlo put i u zapadne kompozicije. Već mala količina šafrana dovoljna je da miris dobije baršunast, topao i istovremeno uzvišen karakter.

Heliotrop – puderasti cvijet koji podsjeća na badem i vaniliju

Heliotrop je nizak grm s malim ljubičastim do modroljubičastim cvjetovima koji rastu u gustim cvatovima. Njegovo prirodno stanište su peruanske Ande, odakle je tijekom 18. stoljeća stigao u europske botaničke vrtove, a kasnije i u dvorske i gradske cvjetnjake. Tko pomiriše njegove cvjetove za toplog dana, prepoznat će slatki, lagano puderasti miris koji mnogima podsjeća na bademove kolačiće ili vanilijsku kremu.

Ime biljke potječe iz grčkog jezika – hélios znači sunce, a tropein okretati se. Ova biljka je dobila ime po starom opažanju da se cvjetovi i listovi okreću prema sunčevoj svjetlosti. U viktorijanskom jeziku cvijeća, heliotrop je bio povezan s odanošću i dubokom privrženošću.

Iako cvijet ima izražen miris, njegov miris je vrlo teško dobiti iz biljke. Uobičajene metode obrade daju male prinose i rezultat ne dočarava vjerno dojam živih cvjetova, stoga se prirodna heliotropova sirovina u parfumeriji pojavljuje samo iznimno. Rješenje je donijela kemija 19. stoljeća: molekula nazvana heliotropin, kemijski piperonal, miriše izrazito slično cvjetnom heliotropu. Od kraja 19. stoljeća postala je uobičajeni dio parfemske palete i do danas je glavni nositelj heliotropnog akorda. Parfumeri je obično nadopunjuju drugim sastojcima – vanilijskim, bademovim ili puderastim tonovima – kako bi konačan dojam bio puniji i bliži stvarnom cvijetu.

Kako dakle miriše heliotrop? Opisi se najčešće slažu u nekoliko karakteristika:

• Puderastost – nježan, baršunasti dojam koji mnogima evocira kozmetički puder ili stare toaletne stolove.
• Badem i marcipan – slatkast, lagano orašast ton koji podsjeća na slastičarske sastojke.
• Vanilija – topla, kremasta slatkoća koja zaokružuje miris.
• Cvjetni dodir – diskretan i više prigušen, bez oštrine jasmina ili tuberoze.

Popularnost heliotropa dosegla je vrhunac na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u razdoblju belle époque. Dostupnost heliotropina tada je omogućila da se njegov mekani, slatki miris pojavljuje u nizu parfema i toaletne kozmetike, poput pudera i sapuna. Upravo iz tog razdoblja potječe povezanost heliotropa s osjećajem elegancije, nježnosti i lagane nostalgije, koje mnogi ljudi osjećaju i danas.

U današnjim kompozicijama heliotrop se najčešće pojavljuje u srednjim tonovima. U puderastim mirisima donosi baršunastu mekoću, u gurmanskim kompozicijama povezuje cvjetni dio s vanilijom, tonka grahom ili karamel tonovima. Dobro se slaže s irisom, ljubičicom, mošusom i blagim drvenastim bazama. Ako u opisu parfema naiđete na heliotrop, možete očekivati više topao i umirujući miris nego svjež ili oštar – u potpunosti se obično manifestira tek nakon nekoliko minuta na koži, kada gornji tonovi izblijede.

Čaj – od zelenog lista do dimljenog lapsanga

Čajevac (Camellia sinensis) je zimzeleni grm čije je prirodno stanište prema većini botaničara područje jugozapadne Kine. Od tamo se čaj stoljećima širio trgovačkim i hodočasničkim putevima – u Japan ga je prema tradiciji donio budistički monah, u Europu je stigao zahvaljujući pomorskoj trgovini ranog novog vijeka, a u Indiji se njegovo uzgoj u velikoj mjeri razvio u 19. stoljeću. Iz jedne biljke tako je nastala cijela paleta okusa i mirisa, koji se razlikuju uglavnom po načinu obrade listova.

Čajni obredi

Malo koje piće je obavijeno tolikim ritualima. Japanski čajni obred temelji se na zelenom prahu čaja, tišini i pažnji prema detaljima, kineska tradicija gongfu cha naglašava ponovljene kratke infuzije tijekom kojih se miris listova postupno mijenja. Europski popodnevni čajni trenutak povezan je uglavnom s crnim čajem. Sve ove navike imaju zajedničko to da je miris čaja u njima jednako važan kao i njegov okus – i upravo tu prolaznu atmosferu pokušavaju uhvatiti i parfumeri.

Apsolut ili akord?

Čajni apsoluti i ekstrakti iz listova doista postoje, ali su prilično rijetki i njihov miris je obično tamniji, sušen i duhanast. Većinu čajnih nota stoga parfumeri slažu kao akorde od više sirovina i molekula. Zahvaljujući tome mogu uhvatiti razliku između pojedinih vrsta čaja:

• zeleni čaj – svjež, blago travnat i vodenast, s blagom gorčinom,
• bijeli čaj – najnježniji, prozračan, gotovo cvjetni i puderasti,
• crni čaj – baršunast, zaokruženiji, s tonovima sušenog voća, meda i duhana,
• lapsang souchong – čaj sušen nad dimom borovine, čiji miris podsjeća na logorsku vatru, smolu i dimljeno drvo.

Val transparentnih mirisa

U 90-im godinama 20. stoljeća zeleni čaj postao je jedan od simbola novog pristupa parfumeriji. Nakon izraženih i teških kompozicija prethodnog desetljeća, došla je želja za čistoćom, lakoćom i prozirnošću. Čajni akordi, često dopunjeni citrusima i prozračnim cvjetnim molekulama, otvorili su put takozvanim transparentnim mirisima, koji djeluju nenametljivo, ali osobito. Ovaj stil se u parfumeriji zadržao do danas.

Kako čaj djeluje u piramidi

Čajna nota je izuzetno svestrana. U gornjim notama osvježava i daje kompoziciji zelenu iskru, često u kombinaciji s bergamotom ili limunom. U srednjim notama omekšava cvjetno srce i povezuje ga s mošusom i laganim drvenim notama. U osnovnim notama dolazi do izražaja crni i dimljeni čaj, koji dodaje dubinu, sušenu slatkoću ili kožni i drvenasti podton. Bilo da vas privlači mirna svježina zelenog lista ili tajanstveni dim lapsanga, čaj može u parfemu ispričati priču o sporom vremenu i koncentraciji.