Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 8

Koža

Kožni ton je jedan od najzanimljivijih paradoksa u parfumeriji. Iako ga u opisu mirisa nalazimo jednako često kao jasmin ili vaniliju, ne dobiva se iz same kože – životinjska koža zapravo ne miriše onako kako je zamišljamo u parfemu. Ono što doživljavate kao miris nove torbe, rukavica ili kožnog sjedala, pažljivo je sastavljen akord, odnosno sklad nekoliko sastojaka koji zajedno stvaraju dojam obrađene kože.

Rukavičari iz Grassea i ruska koža

Korijeni kožnog akorda vode do južnofrancuskog Grassea iz 17. stoljeća. Grad je tada bio poznat po kožarstvu i proizvodnji rukavica, no štavljenje kože nosilo je sa sobom prodoran, neugodan miris. Rukavičari su stoga počeli mirisati gotovu kožu cvjetnim esencijama, balzamima i smolama. Mirisne rukavice postale su modni dodatak dvorskog društva, a zanat rukavičara postupno se stapao sa zanatom parfumera – upravo iz te tradicije izrasla je reputacija Grassea kao parfemskog centra.

Druga važna linija je takozvana ruska koža. U Rusiji se koža štavila uz pomoć brezovog katrana, koji joj je davao karakterističan dimni, lagano katranski miris i istovremeno je štitio od vlage i insekata. Koža obrađena na ovaj način bila je u Europi cijenjena roba, a njezin karakterističan miris postao je inspiracija za cijele kasnije generacije kožnih mirisa.

Od čega se akord sastoji

Moderni kožni akord kombinira prirodne sastojke sa sintetičkim molekulama. Svaka komponenta doprinosi drugačijom nijansom:

• Brezov katran – dobiva se suhom destilacijom brezove kore i daje akordu dimni, katranski do spaljeni karakter koji podsjeća na rusku kožu.
• Labdanum – smola iz cistusa, mediteranskog grma, nosi topli, ambrasti i lagano životinjski ton koji koži daje punoću.
• Styrax – balzamična smola sa slatkastim, blago dimnim i balzamičnim podtonom, koji akord zaokružuje.
• Sintetičke molekule – na primjer, tvari iz skupine kinolina donose zemljano gorkasti, katranski efekt, dok druge molekule stvaraju mekani, baršunasti dojam antilopa.

Ovisno o omjeru ovih sastojaka, kožni ton može djelovati vrlo različito. Prevlast brezovog katrana i kinolina vodi do grube, dimne kože s izraženim karakterom, dok nježnije molekule u kombinaciji s cvjetnim tonovima stvaraju antilop kožu – meku, puderastu i decentnu, poput unutarnje strane nježne rukavice.

Mjesto u kompoziciji

U parfemu se koža koristi prvenstveno kao osnovni ton. Pojavljuje se postupno, s odmakom nakon nanošenja, i zadržava se na koži i odjeći dugo vremena. Čini okosnicu zasebne obitelji kožnih mirisa i važan je dio mnogih chypre kompozicija, gdje se spaja s mahovinom, pačulijem i drvenastim tonovima. Kompoziciji daje dubinu, eleganciju i trajnost – i upravo zahvaljujući njoj, čak i svježi ili cvjetni mirisi u završnici djeluju zrelije, samopouzdanije.

Med

Med je jedna od najstarijih slatkih sirovina koje čovječanstvo poznaje. Služio je kao hrana, konzervans i žrtveni dar, a njegov miris od davnina se povezuje s pojmom obilja i topline. Medni ton se stoga u parfumeriji pojavljuje već dugo, posebno u orijentalnim kompozicijama, gdje naglašava njihovu senzualnost i dubinu.

Međutim, mirisna tvar se ne dobiva iz samog meda. Med se sastoji uglavnom od šećera i vode, a njegove nježne aromatične komponente ne preživljavaju uobičajene postupke obrade. Parfumeri stoga rade s apsolutom iz pčelinjeg voska. Vosak iz saća obrađuje se ekstrakcijom otapalom: prvo nastaje voštana masa zvana konkret, a iz nje se daljnjim čišćenjem alkoholom dobiva apsolut. On je gust, taman i miriše na med, vosak i sušeno sijeno.

Prirodni apsolut je skup i njegov miris se razlikuje među pojedinim serijama. Medni akord se stoga u modernoj parfumeriji nadopunjuje sintetičkim tvarima sa slatkim, voštanim i blago cvjetnim mirisom, poput estera feniloctene kiseline, koji vjerno oponašaju medni dojam. Parfumer ih kombinira s drugim sirovinama kako bi akord djelovao punije i prirodnije.

Kako med u parfemu miriše? Sladak je i topao, s voštanim podtonom i blagim životinjskim prizvukom koji mu daje senzualnost. Upravo ta životinjska strana zahtijeva oprez: u pretjeranoj dozi medni ton može djelovati teško, čak životinjski oštro, stoga se doziranje vrši s osjećajem.

U kompoziciji se med koristi u srednjem i osnovnom dijelu mirisa. Njegova uloga može biti višestruka:

• Omekšavanje cvjetova – u kombinaciji s ružom ili tuberozom ublažava oštrije rubove cvjetnog srca i daje mu baršunastu, nektarsku punoću.
• Topla baza – u orijentalnim parfemima spaja se s smolama, začinima i drvom te produžuje njihov topli završetak.
• Gurmanski akcent – u gurmanskim kompozicijama dodaje slatkoću koja djeluje manje šećerno i prirodnije nego čisto desertni tonovi.

Bilo da medni ton primijetite u cvjetnom ili orijentalnom parfemu, obično je jedan od elemenata koji mirisu daje toplu i obavijajuću atmosferu. Na koži se dodatno postupno mijenja: u početku može djelovati nektarski i svježe, kasnije prelazi u dublju, voštanu i lagano životinjsku notu.

Lotos

Lotos orašasti (Nelumbo nucifera) je vodena biljka s izuzetno bogatom simbolikom. U Indiji i jugoistočnoj Aziji prati religiju, umjetnost i svakodnevni život tisućljećima – u hinduizmu je povezan s božicom Lakšmi i stvoriteljem Brahmom, u budizmu s buđenjem i oslobađanjem uma. Njegov cvijet raste iz mulja na dnu ribnjaka i iznad površine se otvara čist i neokaljan. Upravo ta slika učinila ga je simbolom čistoće, duhovnog rasta i mira, koji se pojavljuje na hramovnim reljefima, u slikarstvu i poeziji.

Vrijedi spomenuti i botaničku zanimljivost: listovi lotosa odbijaju vodu i nečistoće tako učinkovito da kapljice samo klize niz njih i odnose prašinu. Lotos se često zamjenjuje s plavim "lotosom" starog Egipta, koji je zapravo lopoč – druga biljka s vlastitom poviješću i vlastitim mirisom.

Kako se lotos dobiva

Iz cvjetova lotosa se u malim količinama proizvodi absolut, i to ekstrakcijom otapalom. Tako nastaje gust, intenzivan materijal koji hvata nježan miris cvijeta mnogo vjernije nego klasična destilacija. Prinos je međutim nizak i sirovina rijetka, stoga se u parfumeriji koristi prilično rijetko i u malim dozama.

Većina lotosovih nota, s kojima se susrećete u mirisima, stoga je fantazijski akord. Parfumeri ga sastavljaju od svježih, vodenih i ozonskih molekula, zelenih sastojaka i nježnih cvjetnih tvari kako bi dočarali sliku cvijeta na površini vode. Takav akord ne mora kopirati stvarni cvijet – radi se više o interpretaciji njegove atmosfere: hladnoće vode, svjetlosti i tišine.

Kako lotos miriše

Lotos miriše nježno i nenametljivo. Tipičan je po svom vodenom, prozirnom karakteru dopunjenom laganom puderastom notom. Ispod površine mogu se prepoznati:

• vodeni i svježi tonovi – dojam hladne površine i vlažnog zraka,
• zeleni tonovi – podsjećaju na stabljike i mlado lišće,
• gotovo voćne nijanse – slatkaste, sočne i vrlo decentne,
• puderasti završetak – mekan, čist i umirujući.

Uloga lotosa u mirisima

Lotos se pojavljuje uglavnom u srednjem dijelu (srcu) vodenih i svježih cvjetnih mirisa. Kompoziciji daje prozirnost, prozračnost i osjećaj mira, bez da nadjača ostale sastojke. Dobro se slaže s citrusima, zelenim tonovima, drugim bijelim cvjetovima i laganim mošusom u bazi. Bez obzira nalazite li ga u opisu mirisa kao glavnu notu ili samo kao nježnu pratnju, obično signalizira kompoziciju koja treba djelovati čisto, lagano i harmonično.

Rabarbara

Rabarbara je višegodišnja biljka iz porodice dvornika, čije je porijeklo u Aziji – u planinskim područjima današnje Kine, Tibeta i Sibira. Stoljećima je tamo bila cijenjena prvenstveno zbog svog korijena, koji je imao čvrsto mjesto u tradicionalnoj medicini i bio toliko vrijedan da se njime trgovalo na velike udaljenosti te se u Europu uvozio kao skupa roba. Jestive peteljke, koje danas poznajete iz kolača i kompota, kao povrće su se u europskim vrtovima proširile tek u 18. i 19. stoljeću, najprije u Engleskoj.

Esencijalno ulje se ne dobiva iz peteljki rabarbare – one su uglavnom sastavljene od vode i njihov miris se ne može destilacijom ili ekstrakcijom uhvatiti tako da odgovara dojmu svježe narezane stabljike. Miris rabarbare stoga u parfumeriji nastaje kao akord. Parfumeri ga sastavljaju od modernih sintetičkih molekula koje su kemičari razvili upravo za taj kiseli i zeleni dojam. Oko njih zatim grade pratnju od zelenih tonova, poput lisnate zelene, i citrusa, koji akord osvjetljavaju i daju mu sočnost.

Miris rabarbare je kiselkast, sočan i izrazito zelen. Podsjeća na trenutak kada prelomite svježu peteljku i osjetite oštru, gotovo hrskavu svježinu. Ispod nje se skriva nježno iskričav ton koji mnogima podsjeća na ružu, i ton nezrelog voća. Rabarbara tako stoji na granici povrtnjaka i cvjetnog vrta. Njen karakter može se sažeti u nekoliko osobina:

• Kiselost – svjež, blago trpak ton koji budi kompoziciju.
• Sočnost – dojam vlažne, svježe narezane stabljike.
• Zeleni karakter – biljna, lagano gorka linija koja podsjeća na listove.
• Ružičasti ton – nježna cvjetna iskra, zahvaljujući kojoj se rabarbara lako povezuje s cvjetnim sastojcima.

U izgradnji parfema rabarbara se koristi prvenstveno u gornjim notama. Osjetit ćete je odmah nakon nanošenja, kada kompoziciju osvjetljava i daje joj energičan, lagano oštar početak. Najčešće se pojavljuje u svježim i cvjetnim mirisima, gdje uravnotežuje slađe i punije sastojke srca. Posebno se prirodno spaja s ružom – oba sastojka dijele slične iskričave, blago kisele nijanse, tako da rabarbara cvijetu daje zelenu svježinu, dok ruža njoj daje mekoću i dubinu. Dobro je nadopunjuju i citrusi, zeleni tonovi i lagani mošus, koji produžuje njenu svježinu.

Ako u opisu parfema naiđete na rabarbaru, možete očekivati svjež, osvijetljen početak prije nego slatkoću – to je sastojak koji mirisu daje zrak i osjećaj svježe ubrane bašte.

Jalovac

Jalovac obični je niski četinarski grm, rijetko i manji stablo, koje raste u umjerenom pojasu cijele sjeverne polutke – od skandinavskih vriština preko planinskih pašnjaka srednje Europe do Sjeverne Amerike i Azije. Njegove modro-crne "bobice" su zapravo mesnate šišarke koje sazrijevaju dvije do tri godine. Na jednom grmu stoga često možete naći zelene i zrele plodove istovremeno.

Dimljenje, narodno liječenje i gin

Jalovac spada među najstarije mirisne biljke koje su ljudi koristili za dimljenje. Suhe grančice i bobice palile su se u domovima i stajama kako bi zamirisale prostor i prema tradiciji ga očistile. U narodnom liječenju od bobica su se pripremali odvarki i tinkture, o čijim učincima danas govorimo više kao o dijelu povijesti nego kao o provjerenoj preporuci. Najpoznatiji trag jalovac je ostavio u kuhinji i destilaciji: daje karakter divljači, kiselom kupusu i prije svega ginu, čije ime potječe od nizozemske riječi za jalovac.

Kako se dobiva ulje

Eterično ulje proizvodi se destilacijom vodenom parom, najčešće od zdrobljenih zrelih bobica. Rjeđe se destiliraju i iglice i drvo, koje daju ulje sušeg i smolastijeg karaktera. Glavni sastojci ulja od bobica su terpeni, posebno alfa-pinen, mircen i sabinen, koji su zaslužni za njegov svježi četinarski miris.

Posebno poglavlje čini srodni crveni jalovac iz područja Mediterana. Iz njegovog drveta suhom destilacijom dobiva se tamno ulje cade s izrazito dimnim, katranskim mirisom. Parfumeri ga koriste u malim dozama tamo gdje žele dojam vatre, dima ili štavljene kože.

Miris i uporaba u parfumeriji

Miris jalovčevih bobica je smolast, četinarski i svježe začinski, s lagano paprenim tonom i tipičnim ginovskim prizvukom. Za razliku od citrusa, ne djeluje slatko, već suho i čisto, poput šetnje šumom nakon jutarnje kiše.

• Gornje note: jalovac oživljava početak kompozicije i daje mu prozračnost i hladan, iskričav efekt.
• Aromatične i fougère mirise: prirodno se slaže s lavandom, ružmarinom, kaduljom i bergamotom.
• Drvenaste mirise: povezuje svježe otvaranje s cedrom, vetiverom ili tamjanom u bazi.

Najčešće ga zato nalazimo u muškim parfemima, gdje naglašava čist, vanjski karakter. Sve češće se pojavljuje i u unisex kompozicijama koje koriste motiv šume, planinskog zraka ili upravo omiljenog koktela.

Kakao

Pravi kakao (Theobroma cacao) potječe iz vlažnih tropskih područja Srednje i Južne Amerike. Njegovo latinsko ime roda prevodi se kao "hrana bogova" i dobro odražava poštovanje koje su mu iskazivale predkolumbijske kulture. Maje, a kasnije i Asteci, smatrali su kakao zrno svetom sirovinom – pripremali su od njega gorki napitak koji je pratio vjerske obrede i svečane prilike, a istovremeno su zrna služila kao sredstvo plaćanja. U Europu je kakao stigao u 16. stoljeću zahvaljujući španjolskim moreplovcima i postupno je od egzotične kurioziteta postao uobičajeni dio europske kuhinje.

U parfumeriji se koriste kakao zrna koja nakon berbe prolaze fermentaciju, sušenje i prženje. Tek prženje razvija karakterističnu aromu koju svježa zrna nemaju. Iz prženih zrna dobiva se apsolut ekstrakcijom otapalom, ili ekstrakt ugljičnim dioksidom. Drugi postupak radi na niskim temperaturama i ugljični dioksid se iz gotovog ekstrakta potpuno isparava, tako da rezultat vjerno prenosi miris svježe prženih zrna uključujući njihove nježne gorkaste nijanse.

Miris kakaa se značajno razlikuje od ideje slatke čokoladne pločice. Za njegov opis najčešće se koriste sljedeće karakteristike:

• gorko – podsjeća na čisti kakao prah ili tamna zrna, a ne na desert,
• prženo – nosi topli, lagano pečeni ton koji daljinski podsjeća na kavu ili pržene orašaste plodove,
• lagano praškasto – suhi, puderasti dojam koji ostavlja fino mljeveni kakao prah,
• suše i manje slatko od mliječne čokolade – slatkoću u kompoziciju obično unose druge sirovine.

U parfemima se kakao koristi prvenstveno u osnovnim notama, gdje kompoziciji daje dubinu i baršunastu tamu. Tipično se pojavljuje u gurmanskim mirisima koji rade s jestivim asocijacijama i u orijentalnim kompozicijama, gdje naglašava njihov topli i senzualni karakter. Najčešće se povezuje s pačulijem, čiji zemljani ton sam po sebi ima prizvuk koji podsjeća na kakao, s vanilijom koja ublažava njegovu gorčinu i dodaje kremastu slatkoću, te s drvenastim tonovima koji miris drže suhim i elegantnim. Zahvaljujući tome, kakao u kompoziciji može djelovati i ugodno i toplo, ali i tajanstveno i večernje – ovisi o tome koje ga sirovine prate.