Enciklopedija parfemskih sastojaka: sastojci i njihove priče – dio 9

Kruška – sočna voćna svježina koju priroda sama ne može pružiti

Obična kruška (Pyrus communis) iz porodice ružovitih jedna je od najstarijih uzgajanih voćnih stabala. Njeni divlji preci potječu iz područja između Kavkaza i Srednje Azije, odakle se uzgoj proširio u Europu i dalje na istok. Kruške su rasle u voćnjacima antičke Grčke i Rima, spominju se već u Homerovoj Odiseji, a u srednjem vijeku njihovo oplemenjivanje razvijali su uglavnom samostani. Danas postoje tisuće sorti – od sitnih plodova za sokove do masleno mekih stolnih krušaka, čiji miris može ispuniti cijelu smočnicu.

Međutim, taj miris parfumeri ne mogu dobiti izravnim putem. Iz plodova kruške nije moguće destilacijom ili ekstrakcijom dobiti upotrebljivo mirisno ulje – meso je većinom voda, hlapljive tvari su prisutne samo u tragovima i pri zagrijavanju se lako razgrađuju. Kruška koju osjetite u parfemu uvijek je rekonstrukcija: akord sastavljen od pojedinačnih molekula koje su kemičari prepoznali u aromi zrelog voća i mogu ih sintetizirati.

Ključnu ulogu u ovom akordu igraju voćni esteri. Najvažniji među njima je etil-dekadienoat, koji se u struci naziva kruškin ester. Već u vrlo niskoj koncentraciji nosi tipičan ton sočne, zrele kruške s lagano voštanim prizvukom kore. Nadopunjuje ga heksilacetat sa svježim, zeleno voćnim karakterom, koji više podsjeća na nezrelo voće i koru jabuke. Parfumer zatim po potrebi dodaje druge estere ili nježne cvjetne molekule – ovisno o tome treba li konačna kruška djelovati hrskavo i svježe ili slatko i mekano.

U kompoziciji se kruška koristi prvenstveno kao gornja nota. Donosi prvi dojam sočnosti i svjetlosti te nakon nekog vremena ustupa mjesto srcu mirisa. Susrest ćete je uglavnom u ovim vrstama parfema:

• Voćne kompozicije – kruška ovdje čini okosnicu gornjih nota, često u paru s jabukom, crnim ribizom ili citrusima.
• Cvjetne kompozicije – osvjetljava punije cvjetove, poput frezije, ruže ili jasmina, i daje im osvježavajući voćni sok.
• Gurmanske kompozicije – u kombinaciji s vanilijom, karamelom ili pralinama podsjeća na pečenu ili karameliziranu krušku i olakšava slatku bazu.

Zanimljivost je podrijetlo samog kruškinog estera. Šezdesetih godina 20. stoljeća prehrambeni kemičari su ga opisali prilikom analize arome sorte Williamsova čáslavka, koju engleski govorni svijet poznaje pod imenima Williams ili Bartlett. Ova stara engleska sorta iz 18. stoljeća, cijenjena zbog izraženog mirisa i maslenog mesa, tako je posudila svoj karakter molekuli koja danas u parfumeriji predstavlja krušku kao takvu. Dakle, kada u gornjim notama osjetite zrelu krušku, vrlo je moguće da je to odjek jedne konkretne sorte iz voćnjaka.

Čempres – smolasta zelena mediteranskog krajolika

Zamislite toskansku cestu obrubljenu vitkim tamnim stablima ili kretski obronak užaren podnevnim suncem. Čempres vazdazeleni (Cupressus sempervirens) pripada tom krajoliku jednako prirodno kao masline i lavanda. Ova četinjača iz porodice čempresovki potječe iz istočnog Mediterana i zapadne Azije, no ljudi su je još u antici proširili duž cijele obale Sredozemnog mora. Doživi visoku starost, a njegova uska, svijećasta krošnja i danas je tipičan obris južnog krajolika.

Za parfumeriju se eterično ulje dobiva destilacijom vodenom parom iz mladih grančica i iglica, ponekad uz dodatak češera. Rezultat je svijetlo, blago žućkasto ulje čiji miris djeluje suho i smolasto, s daškom svježe zelene i nježnog dima. U sastavu prevladavaju monoterpeni, prije svega alfa-pinen, koji prepoznajete i iz mirisa borova i jela. Stoga čempres podsjeća na šetnju četinarskom šumom – samo sušu, sunčaniju i nešto suzdržaniju.

U parfemskim kompozicijama čempres se koristi uglavnom u gornjim i srednjim notama, gdje dodaje prozračnu drvenastost. Najčešće ga nalazimo u sljedećim mirisnim obiteljima:

• Aromatični mirisi – uz lavandu, ružmarin ili borovicu naglašava biljni, mediteranski karakter i daje mu suhi, smolasti okvir.
• Chypre – u kombinaciji s citrusima i mahovinom unosi u kompoziciju zelenu napetost i pomaže povezati svježi početak s tamnijom bazom.
• Fougère – u mirisima temeljenim na lavandi i kumarinu pojačava dojam čistoće i šumske svježine.

Dobro se slaže i s drvenastim notama, poput cedra ili vetivera, te s začinskim sastojcima. Ako ga vidite u opisu parfema, možete očekivati suzdržaniji, elegantan karakter umjesto slatkoće – čempres smiruje kompoziciju i daje joj prostor. Često se pojavljuje u parfemima za muškarce, ali zbog svoje nenametljivosti dobro funkcionira i u unisex i ženskim kompozicijama.

Uz čempres se veže i jedan od antičkih mitova. Prema priči koju je zabilježio rimski pjesnik Ovidije u Metamorfozama, na otoku Keos živio je mladić Kiparissos, miljenik boga Apolona. Nesretnim slučajem ubio je kopljem pitomog svetog jelena kojeg je volio, a njegova tuga bila je toliko duboka da je molio bogove da može tugovati zauvijek. Apolon ga je pretvorio u stablo koje je postalo simbolom tuge. Možda se zato čempresi od davnina sade na mediteranskim grobljima – vazdazeleno igličasto lišće i krošnja koja se uzdiže prema nebu tradicionalno se tumače kao znak vječnosti i povezanosti zemlje s nebom.

Zeleni listovi – miris svježe ubrane zelenila

Pod oznakom zeleni listovi u parfumeriji nećete pronaći jednu specifičnu biljku. Radi se o cijeloj obitelji tonova koji podsjećaju na svježe ubrani list, pokošeni travnjak ujutro ili stabljiku zgnječenu među prstima. Bilo da ste ovaj miris osjetili na livadi ili prilikom branja rajčica u vrtu, mozak ga odmah povezuje s nečim živim, sočnim i čistim.

Činilo bi se logičnim prikupiti hrpu lišća i iz njega destilirati mirisno ulje. Međutim, kod većine uobičajenih listova to nije moguće – sadrže samo neznatnu količinu hlapljivih tvari, a pravi "zeleni" miris u njima zapravo još nije prisutan prije nego što se list ošteti. Nastaje tek kada se list natrga: enzimi u stanicama u nekoliko sekundi razgrađuju masne kiseline na sitne mirisne molekule. Vruća para pri destilaciji dodatno bi promijenila ovaj krhki dojam do neprepoznatljivosti. Parfumeri stoga zeleni ton ne dobivaju iz jedne sirovine, već ga sastavljaju kao akord.

Njegova okosnica je cis-3-heksenol, koji se zbog tipičnog mirisa naziva listni alkohol. Prvi put je opisan tridesetih godina 20. stoljeća prilikom istraživanja čajnih listova. Prirodna varijanta doduše postoji, ali je znatno skuplja, pa stoga u parfumeriji prevladava sintetički oblik s istom molekulom. U čistom stanju miriše oštro, gotovo kao upravo pokošena trava, pa se u kompoziciji dozira oprezno, često samo u djelićima postotka. Oko njega parfumeri slažu prirodne akcente koji akordu daju dubinu i teksturu:

• Apsolutni ekstrakt listova ljubičice – dobiva se ekstrakcijom otapalom iz listova mirisne ljubičice, a ne iz njezinih cvjetova. Miriše zeleno, blago na krastavac i zemljano, s naznakom vlažne zemlje.
• Galbanum – gumena smola koju izlučuju korijeni i stabljike biljaka roda Ferula, koje rastu uglavnom u Iranu. Intenzivno je zelena, gorka i blago smolasta; čak i mala količina može cijeli miris značajno "ozeleniti".
• Ostali zeleni detalji – tonovi koji podsjećaju na list rajčice, list smokve ili pupoljke crnog ribiza, ovisno o tome treba li zelenilo djelovati više sočno, mliječno ili voćno.

U kompoziciji zeleni listovi pripadaju uglavnom u gornje tonove. Oni su prvi dojam koji osjetite nakon nanošenja parfema, a svojom svježinom otvaraju put cvjetnom srcu. Ruža, đurđica ili zumbul s njima djeluju kao da su upravo ubrani u vrtu, a ne aranžirani u vazi. Zeleni akord daje mirisu osjećaj prirodnosti i prozračnosti, stoga se često pojavljuje u proljetnim kompozicijama i u mirisima koji trebaju djelovati civilno i nenametljivo. Intenzitet se pritom razlikuje – od blagog nagovještaja do izrazito gorke, gotovo biljne note, tipične za klasične zelene parfeme iz obitelji chypre.

Zanimljivost je zašto trava nakon košenja tako snažno miriše. Za biljku to nije ugodna osobina, već alarmni signal. Tvari koje botaničari nazivaju hlapljivim tvarima zelenih listova oslobađaju se u trenutku kada list ošteti insekt, životinja ili kosilica. Prema botaničkim istraživanjima, mogu upozoriti okolne biljke i u nekim slučajevima čak privući prirodne neprijatelje biljojednog insekta. Miris koji doživljavate kao utjelovljenje svježine zapravo je obrambena reakcija biljke – a parfumerija ga je posudila kako bi vam dočarala jutro na procvjetaloj livadi.

Morska sol – slani dah obale koji sam po sebi ne miriše

Kada zakoračite na plažu, prvo vas obično pogodi slani, svježi i pomalo mineralni zrak. Zato mnoge iznenađuje činjenica da morska sol sama po sebi ne miriše. Natrijev klorid, koji čini njezin najveći dio, nije hlapljiv – njegovi kristali se pri uobičajenoj temperaturi ne isparavaju, pa se njihove molekule ne mogu približiti osjetilnim receptorima u nosu. Iz solana ili morske vode stoga nije moguće destilirati, istisnuti ili ekstrahirati nikakav „miris soli“. Slani ton u parfemu uvijek je iluzija koju parfumer stvara od drugih sastojaka.

Što onda zapravo osjećate uz more? Tipični morski zrak nastaje velikim dijelom zahvaljujući tvarima koje ispuštaju morske alge i plankton. Značajnu ulogu ima primjerice dimetilsulfid, koji u niskim koncentracijama podsjeća na more, a zajedno s vlagom, vjetrom i ugrijanim kamenjem stvara dojam koji u sjećanju povezujemo sa soli. Parfumeri se stoga ne trude doslovno oponašati sol – oni stvaraju cijelu atmosferu obale.

Slani akord obično se sastoji od tri skupine sastojaka:

• Mineralne i ambrovske molekule – sintetičke tvari sa suhim, toplim i lagano kožnim nijansama daju kompoziciji dojam soli na koži, mokrog kamenja i kože nakon kupanja u moru.
• Morske ozonske tvari – najpoznatija među njima je calone, molekula s vodenastim, zračnim tonom koji podsjeća na morski povjetarac i istovremeno malo na dinju. Već u maloj količini kompoziciju značajno „prozrači“.
• Ekstrakt morskih algi – prirodni apsolut iz smeđih algi ima tamni, jodasti do zemljani miris. Koristi se samo u tragovima, jer bi u većoj koncentraciji lako nadjačao ostale sastojke.

U kompoziciji se slani akord postupno razvija. Ozonske tvari su primjetne ubrzo nakon nanošenja, dok se mineralne i ambrovske komponente potpuno razvijaju tek u srednjim notama i u osnovnim notama ostaju na koži satima – često upravo one daju mirisu slani odjek koji osjetite još navečer. Vrijedna je i sposobnost ovog akorda da uravnotežuje. Slatkim komponentama, poput vanilije, karamela ili zrelog voća, smanjuje težinu, slično kao prstohvat soli u desertu. Cvjetnim notama, poput jasmina ili tuberoze, dodaje prozračnost i prozirnost. Konačni miris djeluje prirodnije i manje slatko nego što bi sugerirao sam popis sastojaka.

Zanimljivost: Molekulu calone pripremili su 60-ih godina 20. stoljeća kemičari farmaceutske tvrtke tijekom istraživanja usmjerenog na potpuno drugačiju primjenu. Parfumeri su njezin potencijal u potpunosti otkrili tek kasnije – krajem 80-ih i početkom 90-ih godina postala je temelj takozvanih morskih ili akvatičnih mirisa, koji su dugo vremena utjecali na izgled svježih parfema za žene i muškarce. S njom ili njezinim srodnim molekulama i danas se susrećete u mnogim mirisima koji podsjećaju na zrak s mora.

Kupina – tamna sočnost šumskog voća

Kupina raste gotovo svugdje gdje pogledate u Europi – na rubovima šuma, u proplancima, uz ceste i u neodržavanim vrtovima. Botaničari je nazivaju Rubus fruticosus, ali zapravo se radi o skupnom vrstu, pod kojim spadaju stotine blisko srodnih i teško razlikovljivih oblika. Trnovite loze cvjetaju bijelo do ružičasto, a od kasnog ljeta do jeseni na njima dozrijevaju plodovi koji postupno tamne od crvene do sjajne crno-ljubičaste. Upravo ta zrela, gotovo tintasta boja odražava se i u tome kako kupinu doživljavamo u mirisu: kao sočno, lagano kiselo voće s džemastim, tamnim prizvukom.

Od samih kupina se mirisna sirovina u upotrebljivoj količini i kvaliteti ne dobiva – plodovi sadrže puno vode i njihov nježni miris se pri destilaciji ili ekstrakciji gubi. Kupinasti ton u parfemu stoga nastaje kao akord, odnosno kompozicija koju parfumer sastavlja od više sirovina. Osnovu obično čine voćni esteri koji daju sočnost i slatkoću, te malinski keton s karakterističnim bobičastim mirisom. Tamniji, blago kiseli aspekt donose tonovi crnog ribiza, često podržani apsolutnim ekstraktom pupoljaka crnog ribiza. Taj ima izraženu zelenu, oštriju i pomalo životinjsku notu, zahvaljujući kojoj kupina ne djeluje kao slatki bombon, već kao pravo voće ubrano s grma.

U parfemskoj kompoziciji kupina se najčešće pojavljuje u gornjim i srednjim tonovima. Na početku daje mirisu sočnost i boju, u srcu se često susreće s cvijećem – tipično s ružom, ljubičicom ili jasminom, s kojima stvara puniji, baršunasti dojam. Njena glavna snaga leži u tome kako povezuje svježi voćni dio mirisa s tamnijim bazama. U kombinaciji s pačulijem, drvenastim tonovima, vanilijom ili mošusom, postaje most između laganog početka i dubokog, toplog završetka.

Kupinu tako možete pronaći u nekoliko vrsta kompozicija:

• voćno-cvjetnih – gdje omekšava i istovremeno zatamnjuje ružu ili ljubičicu,
• gurmanskih – gdje u kombinaciji s vanilijom i karamelastim tonovima podsjeća na kupinasti džem,
• chypre i drvenastih – gdje u kontrastu s pačulijem i mahovinskim tonovima dodaje dubinu i sočnost u isto vrijeme.

Ako želite dobro uživati u kupinastom tonu prilikom isprobavanja parfema, dajte mu vremena. U prvim minutama je najsočniji i najsvjetliji, kasnije se obično stiša i stapa sa srcem kompozicije, tako da njegov tamni, džemasti karakter dolazi do izražaja tek u kombinaciji s bazama.

Zanimljivost koja prati kupinjak mnogo duže od moderne parfumerije su njegovi listovi. U narodnoj tradiciji generacijama su se sakupljali, sušili i pripremao se od njih biljni čaj, u nekim područjima čak kao domaća zamjena za crni čaj. Mladi listovi su se stoga ponekad prije sušenja lagano fermentirali kako bi napitak dobio puniji i tamniji okus. Kupinjak tako u europskom krajoliku nikada nije bio samo grm s plodovima – pripadao je domaćoj tradiciji davno prije nego što je njegovo voće postalo parfemski akord.

Guajakovo drvo – dimna baza koja drži cijelu kompoziciju zajedno

Na kraju današnjeg dijela prelazimo od svježih i sočnih nota do sastojka koji u parfemu djeluje tiho, ali postojano. Guajakovo drvo spada među klasične drvene baze, a njegov zadatak je dati kompoziciji čvrstu osnovu na kojoj lakše note mogu doći do izražaja.

Podrijetlo i botanika. Parfemsko guajakovo drvo dolazi od stabla Bulnesia sarmientoi, koje raste u suhim šumama područja Gran Chaco na granici Paragvaja, Argentine i Bolivije. Lokalno ga nazivaju palo santo, što dovodi do još jedne zabune – isto ime nosi i drugo južnoameričko stablo, Bursera graveolens, čije se grančice pale kao tamjan. Pazite i na sličnost sa pravim guajakom (Guaiacum officinale), poznatim kao lignum vitae. Radi se o iznimno tvrdom i teškom drvu koje se povijesno koristilo, primjerice, za brodske ležajeve, ali u parfumeriji nema ulogu. Oba stabla pripadaju istoj porodici kacibovitih, stoga se njihova imena lako miješaju.

Kako se dobiva ulje. Eterično ulje se proizvodi destilacijom vodenom parom iz drva i piljevine koja nastaje pri njegovoj obradi. Rezultat je gust, žućkasti ulje s neobičnom osobinom: na sobnoj temperaturi postupno se stvrdnjava u meku, maslastu masu. Za to su zaslužni seskviterpenski alkoholi guajol i bulnesol, koji čine značajan dio ulja i imaju sklonost kristalizaciji. Parfumeri stoga često blago zagrijavaju sirovinu prije upotrebe kako bi se lako mogla izvagati i pomiješati.

Kako miriše. Miris guajakovog drva je mekan i diman, ali ne oštar kao dim iz logorske vatre. Podsjeća više na jaki čaj sušen nad vatrom, dopunjen blagom ružičastom notom i balzamičnim završetkom. Zahvaljujući ovoj kombinaciji djeluje toplo i zaobljeno – drvenasto, a ipak ne suho.

Uloga u kompoziciji. U parfemu se guajakovo drvo koristi prvenstveno u osnovnim notama. Isparava polako, stoga djeluje kao fiksativ – usporava isparavanje hlapljivijih sastojaka i produžuje dojam mirisa na koži. Istovremeno dodaje kompoziciji dubinu i uravnotežuje note koje bi same djelovale previše lagano:

• voćne note učvršćuje, tako da njihova slatkoća ne djeluje površno,
• zelenim i biljnim notama pruža topli kontrast,
• slanim i zračnim akordima daje masu koju sami nemaju,
• s ružom, tamjanom, vetiverom ili duhanom stvara dimne, večernje kompozicije.

Upravo ovu uravnotežujuću ulogu igra i u današnjem dijelu: nakon pet lakših sastojaka – voćnih, zelenih i slanih – predstavlja čvrstu točku na koju se ostale note mogu osloniti.

Zanimljivost: stablo pod zaštitom. Zbog opsežne sječe i krčenja šuma područja Gran Chaco, Bulnesia sarmientoi je 2010. godine uvršteno u dodatak II Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES). To ne znači zabranu, već strožu kontrolu – izvoz drva i ekstrakata iz njega zahtijeva dozvolu koja treba osigurati da trgovina ne ugrozi opstanak vrste. Za parfumeriju to znači veći naglasak na dokumentiranom podrijetlu sirovine i rastući interes za njezino održivo dobivanje.