Povijest mirisa, 1. dio: Kyphi i tamjan – drevni Egipat i Mezopotamija

Gdje počinje povijest mirisa: drevni Egipat i Mezopotamija

Zamislite dvorište hrama na obali Nila neposredno nakon izlaska sunca. Kameni stupovi još uvijek zadržavaju noćnu svježinu, svećenici u bijelom platnu prolaze između oltara, a iz kadionica se diže gust, slatkast dim. Zrak miriše na smolu, med i začine. Upravo takve slike stoje na samom početku priče kroz koju će vas voditi naša nova serija Povijest mirisa – od drevnih hramova preko srednjovjekovnih ljekarni i dvorskih parfumerija do suvremenosti.

Već sama riječ parfem podsjeća na taj trag. Izvodi se iz latinskog per fumum, što znači "kroz dim". Najstariji mirisi nisu se nanosili na kožu, već su se palili. Dim se dizao prema nebu, a ljudi su vjerovali da nosi njihove molitve, molbe i zahvale.

Zašto počinjemo baš u Egiptu i Mezopotamiji? U plodnim dolinama Nila, Eufrata i Tigrisa nastale su jedne od prvih civilizacija koje su znale pisati. Zahvaljujući glinenim pločicama s klinastim pismom, natpisima na zidovima hramova i papirusima, znamo mnogo više o mirisnim tvarima iz doba prije više od četiri tisuće godina nego o drugim područjima istog razdoblja. A iz tih izvora proizlazi jedna ključna stvar: mirisne tvari pripadale su najprije bogovima, a tek potom ljudima.

U Mezopotamiji su se pred kipovima bogova palilo cedrovo i čempresovo drvo te mirisne smole. Prema Epu o Gilgamešu, Utnapištim je nakon potopa prineo žrtvu čiji su ugodan miris bogovi osjetili i okupili se oko nje. Iz mezopotamskih pločica poznajemo i ženu po imenu Tapputi, koja je živjela otprilike u 13. stoljeću pr. Kr. i smatra se prvom po imenu zabilježenom proizvođačicom mirisnih tvari. Zapis o njezinu radu spominje cvijeće, ulja i smole te postupak koji se nekoliko puta ponavljao.

U Egiptu su mirisne tvari imale slično sveto značenje. Egipatska riječ za tamjan često se tumači kao "ono što čini božanskim". Mirisi su pratili svakodnevnu brigu o kipovima bogova u hramovima, ali i život faraona te naposljetku njihov put na onaj svijet.

U ovoj prvoj epizodi pogledat ćemo četiri područja u kojima su mirisne tvari igrale glavnu ulogu u drevnom Egiptu i Mezopotamiji:

• Žrtve i hramovni obredi – zašto se bogovima svakodnevno dimilo i što se skrivao u slavnoj mješavini kyphi.
• Liječenje i njega tijela – mirisna ulja i masti koje su štitile kožu od suhe pustinjske klime i bile su dio tadašnjeg liječenja.
• Pogrebni rituali – kako su mirta i smole pomagale pri mumifikaciji i što je miris značio za pojam vječnog života.
• Dalekosežna trgovina – ekspedicije za rijetkim smolama u daleku zemlju Punt i južnu Arabiju, koje su dale povod prvim mirisnim trgovačkim putovima.

Mnoge od tadašnjih sirovina – mirta, tamjan ili olibanum, cedar ili cimet – ne pripadaju samo muzejima. U promijenjenom obliku i danas ih možete pronaći u osnovnim notama mnogih orijentalnih i drvenastih mirisa. Kada sljedeći put osjetite topli, smolasti veo parfema, možete se prisjetiti da njegovi korijeni sežu sve do hramovnih dvorišta obavijenih mirisnim dimom.

Mirisni dim za bogove: kyphi, mirta i tamjan u hramovnim obredima

Kada danas posegnete za parfemom, najvjerojatnije mislite na sebe – na to kako ćete mirisati i kako ćete se osjećati. U starom Egiptu i Mezopotamiji, međutim, mirisi su prvenstveno pripadali bogovima. Mirisni dim koji se dizao s oltara i hramovnih svetišta bio je žrtva i ujedno posrednik: nosio je molitve prema gore i trebao je bogove zadovoljiti, umiriti ili prizvati. Paljenje tamjana tako je bilo čvrsti dio svakodnevnog hramovnog života, a ne samo iznimna gesta.

Tri tvari koje su mirisale u hramovima

• Tamjan (olibanum) – smola stabala roda Boswellia. Prilikom paljenja ispušta svijetli, čisti i blago citrusni dim, koji se zbog svoje jasnoće povezivao sa svjetlom i solarnim božanstvima.
• Mirta – tamnija, gorko-balzamična smola grmova roda Commiphora. Njezin miris je dublji i topliji te se u hramovima koristila samostalno ili kao dio složenijih smjesa.
• Kyphi – egipatska mirisna smjesa koju možete smatrati jednim od najstarijih poznatih "recepata" za miris. Sastojala se od smola, meda, vina, grožđica i raznih začina ili aromatičnih biljaka.

Kyphi: recept uklesan u kamen

Kyphi nije bila jednostavna smjesa za paljenje, već pažljivo pripremljena kompozicija. Sastojci su se drobili, namakali u vinu, zaslađivali medom i ostavljali da odstoje prije nego što bi se oblikovale male kuglice namijenjene paljenju. Recepture su sačuvane na zidovima hramova u Edfu i na otoku Philae, a potječu iz kasnog, ptolemejskog razdoblja egipatske povijesti. Pojedine verzije razlikuju se po broju i vrsti sastojaka, a neke biljke iz njih danas ne možemo sa sigurnošću identificirati, pa je svaka moderna "rekonstrukcija" kyphi više stručna procjena nego točna kopija.

Antički autori koji su pisali o egipatskim obredima navode da su se tijekom dana izmjenjivali različiti mirisi – a kyphi se povezuje prvenstveno s večernjim obredima. Ako ovaj podatak uzmete s blagom rezervom, nećete pogriješiti: grčki i rimski izvori nastali su stoljećima kasnije i ne opisuju uvijek vjerno egipatsku praksu.

Cedar, čempres i žena po imenu Tapputi

U Mezopotamiji je sličnu ulogu imalo mirisno drvo. Tijekom obreda palilo se cedrovo i čempresovo drvo zajedno s aromatičnim biljkama i smolama. Motiv mirisne žrtve, čiji miris bogovi osjete i okupljaju se oko nje, pojavljuje se i u mezopotamskoj književnosti, primjerice u priči o potopu u epu o Gilgamešu.

Iz Mezopotamije potječe i jedno od prvih imena koje se može povezati s proizvodnjom mirisnih tvari. Klinopisna ploča, obično datirana na kraj 2. tisućljeća pr. Kr., spominje ženu po imenu Tapputi, koja je djelovala kao nadzornica u kraljevskom dvoru i pripremala mirisne smjese od cvijeća, ulja i aromatičnih biljaka. Stoga se navodi kao jedna od prvih zabilježenih proizvođačica mirisnih tvari – iako iz jedinog teksta o njezinom životu znamo vrlo malo.

Kroz dim

Povezanost mirisa i dima očuvala se i u jeziku. Riječ parfem tradicionalno se tumači iz latinskog per fumum, što znači "kroz dim". Jezikoslovci doduše napominju da je riječ u europske jezike dospjela zaobilaznim putem preko talijanskog i francuskog, ali slika koju nosi u sebi savršeno odgovara: prvi mirisi ljudske povijesti nisu bili namijenjeni koži, već zraku – i bogovima.

Mirisi kao lijek: mirisna ulja, masti i stošci na perikama

Kada danas govorimo o parfemu, mislimo prvenstveno na olfaktornu impresiju. Za stanovnike drevnog Egipta i Mezopotamije, miris je bio nešto mnogo praktičnije. Ista mirisna mast mogla je poslužiti u obredu, njezi tijela i liječenju – a granicu između kozmetike, religije i medicine tadašnji ljudi vjerojatno ne bi mogli točno odrediti.

Ulja i masti protiv sunca i suhoće

Život na rubu pustinje značio je oštro sunce, suh zrak i pijesak. Egipćani su stoga redovito mazali kožu uljima i mastima od biljnih ulja ili životinjskih masti, u koje su se namakale aromatične sirovine – mirta, tamjan, cedrovina, ali i cvjetovi ljiljana ili lotosa. Alkohol kao nosač mirisa tada još nisu poznavali, pa je mirisno ulje bilo sam temelj tadašnje parfumerije.

Nega kože pritom nije bila privilegija elita. Iz spisa radničkog naselja Dér el-Medína može se pročitati da je ulje, uz žito, bilo redoviti dio obroka zanatlija koji su gradili kraljevske grobnice. Zamislite mirisna ulja više kao svakodnevnu potrebu nego kao luksuz. Također su u Mezopotamiji imala svoje čvrsto mjesto – klinopisni tekstovi spominju mazanje uljem u obredima i u svakodnevnoj higijeni.

Što o mirisima kažu medicinski papiri

Najpoznatiji izvor o egipatskoj medicini je Ebersov papirus, napisan otprilike u 16. stoljeću prije Krista. Sadrži stotine recepata, a u mnogima se pojavljuju sirovine poznate iz mirisnih smjesa: mirta, tamjan, med, smola, ulja i bilje. Prema papirusu, od njih su se pripremale masti za rane, pripravci za kožu i smjese za dimljenje, pri čemu se dim iz užarenih sirovina puštao da djeluje na bolesnika ili na prostor oko njega.

Ovi recepti odražavaju tadašnje shvaćanje bolesti, u kojem se ispreplitalo promatranje s vjerom u djelovanje bogova i demona. Miris je trebao ne samo „liječiti", već i čistiti i tjerati zle sile. Povjesničarima papiri stoga služe kao svjedočanstvo o tome kako su drevni ljudi zamišljali svijet – ne kao uputstvo za današnjicu.

Zagonetka mirisnih stožaca

Na zidnim slikama iz grobnica Nove države, gosti i gošće imaju na perikama male svijetle stošce. Egiptolozi su dugo pretpostavljali da se radi o stošcima od mirisne masti, koji su tijekom gozbe polako topili i slijevali niz kosu. Drugi istraživači su tvrdili da bi to mogao biti samo umjetnički simbol – znak mirisa, svečanog trenutka ili svetog stanja.

Spor su pomaknuli tek nalazi iz Amarne, grada faraona Ahnatona. Na tamošnjem groblju, kod dvoje pokopanih pronađeni su pravi stošci na glavi, prema analizi šuplji i od materijala sličnog vosku. Međutim, prema dostupnim izvještajima, tragovi mirisne masti nisu potvrđeni. Nalaz podržava ideju da su se stošci stvarno nosili, ali ne odgovara jednoznačno na pitanje čemu su služili – jesu li pripadali gozbama, obredima ili vjeri u zagrobni život. Pitanje stoga ostaje otvoreno.

Vječne mirise: mirta, smola i mumifikacija

Za stare Egipćane smrt nije značila konačan kraj, već prijelaz u drugi oblik postojanja. Da bi duša preminulog mogla nastaviti život poslije smrti, prema tadašnjem vjerovanju, trebala se vraćati u očuvano tijelo. Mirisi stoga nisu bili samo ukras u pogrebnim ritualima – bili su dio same brige o vječnosti. Trebali su zaštititi tijelo, očistiti ga i pripremiti za dostojanstven prijelaz na onaj svijet.

Mumifikacija je bila dug i pažljivo osmišljen proces koji je, prema sačuvanim opisima, mogao trajati i do sedamdeset dana. Balzamatori su prvo sušili tijelo natronom, prirodnom soli iz isušujućih jezera, a tek nakon toga su dolazile mirisne tvari. Grčki povjesničar Herodot, koji je posjetio Egipat u 5. stoljeću prije Krista, navodi da su se tjelesne šupljine punile zdrobljenom mirtom, kasijom i drugim začinima. Njegov opis, međutim, nastao je u vrijeme kada je mumifikacija već imala više od dvije tisuće godina razvoja, pa ga povjesničari čitaju s određenom opreznošću.

Moderni kemijski analize ostataka mumija, zavoja i balzamirajućih posuda danas preciziraju sliku iz pisanih izvora. Među tvarima koje su se koristile pri mumifikaciji najčešće se spominju:

• mirta – aromatična smola s gorkim, balzamičnim tonom, cijenjena zbog svog mirisa i sposobnosti usporavanja raspadanja,
• smola crnogorice – vjerojatno od cedrova, borova ili smreka; nakon zagrijavanja stvarale su na tijelu i zavojima zaštitni sloj,
• mirisna ulja i masti – omekšavale su kožu i služile kao nositelji drugih aromatičnih sastojaka,
• pčelinji vosak – pomagao je zapečatiti i zaštititi površinu tijela,
• začini – prema antičkim autorima, posebno kasija i cimet, čiji se topli miris povezivao s idejom božanske prisutnosti.

Ove su tvari imale dvostruku ulogu. Praktično su pomagale konzervirati tijelo – smola i vosak stvarali su barijeru protiv vlage i insekata, a neki od njih prema suvremenim analizama usporavaju i rast mikroorganizama. Istovremeno su prikrivali miris raspadanja, koji je za Egipćane bio ne samo neugodan, već i simbolički nečist. Mirisi su tako doslovno odvajali prolazno od vječnog.

Briga o preminulom nije završavala polaganjem u sarkofag. U grobnice su se stavljale posude s mirisnim mastima i uljima kao oprema za život poslije smrti – preminuli je trebao imati na onom svijetu sve što mu je bilo potrebno za života, a mirisi su tome neodvojivo pripadali. Najpoznatiji dokaz je grobnica Tutankamona, koju je 1922. otvorio Howard Carter. Među bogatom opremom pronađene su ukrašene posude od kalcita, često nazivanog egipatskim alabastrom, s ostacima masti. Prema tadašnjim izvještajima, iz njih se i nakon više od tri tisuće godina navodno još uvijek osjećao slab miris. Dio posuda bio je prazan, a jedno od objašnjenja glasi da su mirisne masti bile toliko vrijedne da su postale plijenom drevnih pljačkaša grobnica.

Pogrebni obredi i hramovski kult povezivala je ista misao: miris ima moć pročišćavanja i približava čovjeka bogovima. Tijekom pogrebnih rituala palile su se iste smole koje su se dizale u svetištima, a preminuli tretiran mirisnim tvarima tako se u mašti Egipćana približavao božanskom svijetu. Kada sljedeći put osjetite balzamični, blago gorki ton mirte u osnovnim notama parfema, možete se prisjetiti da je upravo taj miris nekada pratio ljude na njihovom najdužem putovanju.

Za smolama do Puntu i južne Arabije: prve mirisne trgovačke rute

Tamjan i smirna, čiji se dim dizao u hramovima na Nilu i Eufratu, nisu nastajali na mjestu. Drveće, iz čije se kore dobivaju ove smole, raste prvenstveno u suhim područjima južne Arabije i Afričkog roga. Svako zrnce mirisne smole u egipatskom ili mezopotamskom hramu tako je imalo iza sebe dugačak put – preko mora, preko pustinje i kroz ruke mnogih trgovaca. Mirisne sirovine stoga su bile među prvim proizvodima zbog kojih se isplatilo poduzimati ekspedicije na udaljenosti od stotina i tisuća kilometara.

Egipćani su zemlju iz koje su dolazile najcjenjenije smole nazivali Punt. Gdje se točno nalazila, povjesničari se još uvijek spore. Najčešće je traže na obali južnog dijela Crvenog mora, otprilike u području današnje Eritreje, istočnog Sudana ili Somalije. Kontakti s Puntom zabilježeni su već iz doba Stare države, no najslavnija ekspedicija povezuje se s kraljicom Hatšepsut, koja je vladala u 15. stoljeću prije Krista.

Tijek ove ekspedicije prikazan je na reljefima u njezinom pogrebnom hramu u Deir el-Bahri nedaleko od Tebe. Na njima ćete vidjeti brodove natovarene ebenovinom, slonovačom, zlatom, egzotičnim životinjama i prije svega mirisnom smolom. Izvanredno je prikazano živo drveće koje su mornari prevozili s korijenjem u košarama. Prema uobičajenom tumačenju natpisa, trebalo je biti zasađeno kod hrama kako bi Egipat imao vlastiti izvor mirisne sirovine izravno kod svojih bogova. Da li su se drveća u stranom podneblju primila, sa sigurnošću ne znamo – sam pokušaj, međutim, pokazuje koliko su Egipćanima bila vrijedna.

Drugi veliki izvor bila je južna Arabija, odnosno područje današnjeg Jemena i Omana. Iz zarezane kore tamjanovca teče mliječna smola koja na zraku očvrsne u prozirna zrnca. Kada se deva proširila kao teretno životinjsko sredstvo, što se prema povjesničarima dogodilo otprilike na prijelazu iz 2. u 1. tisućljeće prije Krista, karavane su mogle pouzdano prelaziti i prostrane pustinjske dijelove. Na trgovini smolama obogatila su se južnoarapska kraljevstva, od kojih je danas najpoznatija Saba. Ruta koja je vodila duž zapadnog ruba Arapskog poluotoka prema Sredozemlju i dalje do Mezopotamije, kasnije je postala poznata kao tamjanova ruta.

Zašto su smirna i tamjan bili toliko cijenjena roba? Spojili su u sebi nekoliko svojstava odjednom:

• rijetkost – drveće je raslo samo u nekoliko područja i drugdje ih nije bilo moguće uzgajati,
• dugotrajnost – suha zrnca podnosila su višemjesečni transport bez gubitka mirisa,
• mali volumen i visoka vrijednost – čak i mali teret predstavljao je značajno bogatstvo,
• široka primjena – od hramovnih žrtava preko mirisnih masti do balzamiranja pokojnika.

Trgovina mirisima tako je povezala kulture koje su se inače rijetko susretale. Zajedno sa smolama, između Afrike, Arabije i riječnih civilizacija putovale su i vijesti, običaji i predodžbe o tome što je sveto. U 2. dijelu serijala preselit ćemo se u antičku Grčku i Rim, gdje su mirisi iz hramova prodrli u svakodnevni život – u mirisna ulja kojima su se ljudi mazali nakon kupanja i u javne kupelji.