Povijest mirisa, 2. dio: Rim miriše na ruže

Grčka preuzima umjetnost mirisa: ulja, atletičari, Teofrast

U prvom dijelu zaustavili smo se u starom Egiptu, gdje su mirisne tvari pratili hramovne obrede i svakodnevni život, a gdje je nastajao kyphi – mješavina smola, začina, vina i meda, koja se spaljivala kao žrtva bogovima. Ovaj put idemo dalje na sjever, do obala Egejskog mora. Umjetnost mirisa nije stigla odjednom, već postupno, zajedno s trgovcima koji su po Mediteranu razvozili robu s Orijenta.

Feničani su odigrali značajnu ulogu u tome. Njihovi brodovi povezivali su luke Levanta s otocima i gradovima grčkog svijeta, a pored tkanina, stakla ili metala prevozili su i aromatične sirovine – miru, tamjan i začine, koji su u Mediteran stizali iz Arabije i udaljenijih dijelova Azije. Grci su se tako upoznali ne samo s rijetkim sirovinama, već i s idejom da mirisi pripadaju kultiviranom životu. Mirisna ulja, kojima se mažu božice i heroji, spominju već Homerovi epovi.

Grčki parfem, međutim, izgledao je drugačije nego na što ste navikli danas. Njegova osnova nije bio alkohol, već biljno ulje, najčešće maslinovo, u kojem su se namakali cvjetovi, bilje, začini ili smole. Gotova mirisna ulja čuvala su se u malim keramičkim posudama, a Grci su ih utrljavali po tijelu nakon kupanja, koristili ih na gozbama i nudili ih bogovima u okviru kulta. Mirisi su tako ispunjavali nekoliko uloga odjednom: prema tadašnjim predodžbama štitili su kožu od sunca i isušivanja, davali osjećaj čistoće i istovremeno izražavali poštovanje prema gostima i bogovima.

Posebno poglavlje predstavljaju atletičari u gimnazijama. Prije vježbanja tijelo su mazali uljem koje je, prema antičkim autorima, trebalo štititi kožu, učiniti mišiće elastičnijima i također naglasiti ljepotu oblikovanog tijela. Ulje su nosili u maloj okrugloj bočici koja se zvala aryballos. Natjecatelji su vježbali goli, pa su im se tijekom borbi i trčanja na nauljenu kožu lijepili prašina i pijesak. Nakon treninga uslijedila je metalna strugalica zvana strigil – zakrivljeni alat kojim su ulje zajedno s prašinom i znojem skidali s tijela. Tek nakon toga slijedila je kupka. U gimnaziji se pritom najvjerojatnije koristilo običan maslinovo ulje, dok su bogato mirisne mješavine ostajale privilegija bogatijih.

Na kraju se zaustavimo kod osobe bez koje bi povijest mirisa bila znatno siromašnija. Teofrast iz Eresa, učenik i nasljednik Aristotela u atenskom Liceju, živio je otprilike u 4. i početkom 3. stoljeća prije naše ere. Proslavio se prvenstveno kao prirodoslovac koji je sustavno opisao biljke, a uz to je napisao kraći spis O mirisima. Taj spis spada među najstarije sačuvane tekstove koji se mirisnim tvarima bave sustavno. Teofrast u njemu analizira iz kojih biljaka i njihovih dijelova se mirisi dobivaju, zašto su ulja pogodna kao nosači koji miris dobro prihvaćaju i dugo zadržavaju, te kako se sirovine zagrijavaju i miješaju. Bavi se i čuvanjem: mirisna ulja prema njemu trebaju hladno, sjenovito mjesto i prikladne posude kako ne bi ishlapjela.

Njegove bilješke pokazuju da je proizvodnja mirisnih ulja već tada bila zanat s ustaljenim postupcima, a ne slučajnim miješanjem. Na to iskustvo kasnije su se nadovezali i Rimljani – i upravo za njima ćemo se u ovom djelu uputiti dalje.

Ritual rimskih kupki: nakon kupanja dolazi mirisno ulje

Zamislite rimsko poslijepodne. Posao je za taj dan uglavnom završen i velik dio grada kreće u istom smjeru – prema kupkama. Javne kupke, latinski thermae, manje balnea, nisu bile samo mjesto gdje se čovjek mogao oprati. Prema povijesnim izvorima, u njima su se dogovarali poslovi i sastanci, raspravljale novosti i vježbalo. Ulaznica je u velikim gradovima bila prilično niska, tako da su se pod jednim krovom mogli sresti senator, obrtnik i oslobođeni rob.

Posjet je imao ustaljeni slijed, iako se razlikovao u pojedinim kupkama i razdobljima. Pojednostavljeno, mogao bi se opisati ovako:

• Apodyterium – svlačionica, gdje je posjetitelj ostavljao odjeću, često pod nadzorom vlastitog roba.
• Tepidarium – mlaka prostorija u kojoj se tijelo navikavalo na toplinu i gdje se moglo mirno sjediti i razgovarati.
• Caldarium – vruća prostorija zagrijavana podnim grijanjem (hipokaust), s vrućom vodom i parom. Tu se čovjek obilno znojio i koža se oslobađala nečistoća.
• Frigidarium – hladna kupka, često s bazenom, koja je cijeli proces završavala i osvježavala tijelo.

Mnogi Rimljani su prije kupanja još vježbali na palestrei, dvorištu za igre s loptom i hrvanje. Sapun u današnjem smislu nisu obično koristili – njegovu ulogu preuzelo je ulje, koje se nanosilo na kožu i zajedno sa znojem i prašinom zatim brisalo zakrivljenim metalnim strugalom zvanim strigil.

Ulje nije služilo samo za čišćenje. Nakon završne kupke dolazilo je mazanje, kojim je ritual kulminirao. Koža isušena toplinom i vodom ponovno se premazivala uljem ili mašću, kako bi ostala meka i ugodno mirisala. Neke veće kupke imale su za to posebnu prostoriju, nazvanu unctorium, ili prostor za pohranu ulja. Nanošenje su obavljali robovi koje bi imućni posjetitelj doveo sa sobom, ili pomoćnici kojima se za uslugu plaćalo. Ulje su utrljavali, tijelo masirali i brinuli se da se njihov gospodar vrati među ljude dotjeran.

Upravo u ovom koraku bilo je jasno vidljivo tko je na kojem položaju. Siromašniji posjetitelji zadovoljavali su se običnim maslinovim uljem bez ikakvih dodataka. Bogatiji su nosili vlastite mirisne mješavine u malim staklenim, keramičkim ili kamenim posudicama, koje bi za njima nosio rob zajedno s ručnicima i strigilom. Unutra je bilo ulje mirisno cvijećem, začinima ili smolama, a prema njegovom mirisu ostali su lako mogli procijeniti s kim imaju posla.

Zanimljivo je kako su Rimljani razmišljali o mirisu. Nije im bio samo ukras niti luksuz viška. Čisto, uljem tretirano i nježno mirisno tijelo pripadalo je ideji pristojnog, kultiviranog čovjeka koji se zna kretati u društvu. Suprotno tome, miris znoja i neurednost povezivali su se s teškim radom, selom ili nemarom. Miris je tako bio dio čistoće i društvenog ponašanja – slično kao dotjerana odjeća ili način govora. Granica između umjerene njege i razmetljivog luksuza bila je tanka i Rimljani su se o njoj znali strastveno raspravljati.

Prve parfumerije: unguentarii, Capua, ruže Paesta

Mirisna ulja koja su Rimljani nanosili na tijelo obično nisu nastajala u kućanstvima. O njima su se brinuli obrtnici i trgovci zvani unguentarii – proizvođači i prodavači mirisnih masti, ulja i pudera. Njihove trgovine možete zamisliti kao male radionice s pultom prema ulici, gdje su se sirovine miješale, zagrijavale i punile u male posude od keramike, kasnije sve češće od stakla. U vrijeme kada je Rim prerastao u carstvo, puhanje stakla proširilo se Mediteranom, a lagane bočice postale su tipična ambalaža mirisnih pripravaka. U gradovima je tako nastala profesija koju bismo s malo pretjerivanja mogli smatrati pretečom današnjih parfumerija i parfemskih trgovina.

Najslavnije središte ovog zanata bila je prema antičkim autorima Capua u Kampaniji. Jedna od njezinih ulica, odnosno trg, nosila je ime Seplasia i prema sačuvanim spomenima njome su dominirali trgovci mirisnim tvarima. Ime je očito postalo pojam: latinski autori njime su označavali mirisnu robu i luksuz općenito. Capua je imala reputaciju bogatog i hedonističkog grada – prema tradiciji, tamošnja udobnost čak je omekšala Hanibalovu vojsku koja je tu prezimila.

Kampanija nije bila samo tržište, već i izvor sirovina. Plodno vulkansko tlo oko Napuljskog zaljeva davalo je masline, od kojih se prešalo ulje kao osnova mirisnih pripravaka, kao i cvijeće. Arheolozi također u kampanijskim gradovima, primjerice u Pompejima, pronalaze ostatke pogona koji su očito bili povezani s proizvodnjom i prodajom mirisnih ulja.

Posebno mjesto među cvijećem imale su ruže iz Paesta, drevnog grada južno od Salerna, koji su nekada osnovali grčki doseljenici. Rimski pjesnici, među njima Vergilije, Propercije i Marcijal, spominju paestanske ruže kao simbol ljepote i obilja, a često se kod njih pojavljuje ideja ružičnjaka koji su cvjetali dvaput godišnje. Bilo da se radilo o stvarnom dvostrukom cvjetanju ili o pjesničkom pretjerivanju, reputacija Paesta kao ružičastog kraja preživjela je stoljeća.

Domaće cvijeće ipak nije bilo dovoljno za cijeli spektar mirisa. Najrjeđe sirovine stizale su u Rim iz daleka:

• Mirta i tamjan – smole iz južne Arabije i s afričke obale, koje su karavanskim i pomorskim putevima stizale u mediteranske luke.
• Nard – mirisni korijen biljke iz himalajskih područja, uvožen preko Indije; bio je jedna od najskupljih sastojaka svog vremena.
• Cimet i kasija – mirisne kore čije su pravo porijeklo trgovci prema antičkim izvještajima rado skrivali.
• Roba iz Egipta – Aleksandrija je funkcionirala kao veliko skladište začina i smola, a egipatske mirisne masti imale su u Rimu reputaciju vještog rada.

Kako je, međutim, mirisni pripravak nastao bez destilacije, koju antički svijet nije koristio za proizvodnju mirisa? Osnova je bila maceracija. Cvjetovi, bilje ili zdrobljene smole namakali su se u ulju ili masti, smjesa se lagano zagrijavala i nakon nekog vremena biljni materijal se prešao. Postupak se često ponavljao sa svježim cvjetovima kako bi se miris pojačao. Kao nosač služilo je maslinovo ulje, najbolje od nezrelih maslina, ili druga fina ulja s što slabijim vlastitim mirisom. Gušće masti nastajale su dodavanjem masti i smola koje su također pomagale zadržati miris. Rezultat se razlikovao od današnjih parfema – bio je uljan, teži i nanosio se na kožu, a ne raspršivao. Ipak, u njemu možete vidjeti isti cilj koji parfumerija slijedi i danas: uhvatiti prolaznu ljepotu cvjetova i smola i sačuvati je što dulje.

Carski luksuz nasuprot kritici moralista

S dolaskom carstva, mirisna ulja i masti postali su više od simbola čistoće. Oni koji su željeli pokazati bogatstvo i status, činili su to i mirisom – a gozbe bogatih Rimljana pretvorile su se u predstave u kojima su mirisne tvari igrale jednu od glavnih uloga. Zamislite blagovaonicu gdje gosti leže na ležaljkama s vijencima od ruža na glavi, pod je posut laticama, a zrak je težak mirisom masti, smola i vina začinjenog cvijećem.

U ovom svijetu ruža nije bila samo ukras. Vijenci od njezinih cvjetova pripadali su svečanom objedovanju, latice su se posipale po ležajevima i podu, a prema izvještajima iz tog doba, na najraskošnijim gozbama trošilo se toliko da su troškovi za njih postali omiljena tema priča o rasipništvu. Mirisati se nije trebalo samo u blagovaonici. Plinije Stariji zabilježio je da su neki njegovi suvremenici čak mirisali stopala – običaj koji mu se činio vrhuncem besmislenog luksuza.

Nero je postao simbol cijelog ovog razdoblja. Biograf Suetonius opisuje u njegovoj Zlatnoj kući blagovaonice sa stropovima od pokretnih slonovačkih ploča, odakle su se na goste mogle spuštati latice, i s cijevima koje su raspršivale mirisne tekućine. Plinije pak navodi da je na pogrebu Neronove supruge Poppaee spaljeno više mirisnih smola nego što ih, prema njegovoj procjeni, proizvede Arabija za cijelu godinu.

Dobro je, međutim, znati tko je te izvještaje zapisao. Suetonius i Tacit pisali su s odmakom od nekoliko desetljeća i prikazivali Nerona kao zastrašujući primjer vladara. Još slobodnije postupa s činjenicama kasnoantička zbirka carskih biografija poznata kao Historia Augusta. Prema njoj, car Elagabalus dao je na svoje goste baciti toliko ružinih latica da su se neki pod njima ugušili. Povjesničari ovu priču smatraju više književnom pretjeranošću nego dokumentiranim događajem, ali u opće je znanje ušla zahvaljujući slici koju je 1888. naslikao Lawrence Alma-Tadema. Sigurno se može reći samo toliko:

• mirisne masti i smole bile su u carskom Rimu skupa roba i njihova potrošnja svjedočila je o imetku,
• ružini vijenci i latice doista su pripadali svečanim gozbama,
• konkretni brojevi i najživopisnije scene potječu od autora koji su željeli osuditi rasipništvo ili zabaviti čitatelje, i treba ih čitati s rezervom.

Nisu svi Rimljani divili luksuzu. Plinije Stariji posvetio je mirisnim mastima cijeli odlomak u svojoj opsežnoj enciklopediji Naturalis historia i nije štedio kritike. Prema njemu, mirisi su najbeskorisniji od svih luksuznih troškova: biseri i dragulji prelaze na nasljednike, tkanine traju godinama, ali mirisna mast ispari ubrzo nakon što je upotrijebite. Osim toga, prema Pliniju, od nje nema velike koristi ni onaj tko je nosi – miris osjećaju uglavnom ljudi oko njega.

Seneka je kritički pristupao luksuzu iz pozicije stoičke filozofije. U svojim pismima prijatelju Luciliju više puta je uspoređivao skroman život predaka s razmaženim navikama suvremenika. Prema njemu, luksuz ne obogaćuje čovjeka, već ga slabi: tko se navikne na mekano udobnost, uključujući mirisno tijelo, postaje ovisan o stvarima koje mu nisu potrebne za sretan život. Paradoksalno, Seneka je bio Neronov odgajatelj i savjetnik i pripadao je među najbogatije ljude svog vremena – što su mu protivnici zamjerali već za života.

Rimski mirisi tako su stajali na granici dvaju svjetova. Za jedne su bili neizostavni dio elegantnog života, za druge znak propadanja morala. Spor između užitka i umjerenosti u povijesti mirisne umjetnosti još će se mnogo puta vratiti.

Nakon pada Rima: umjetnost mirisa na putu u srednji vijek

Rimski svijet mirisa počivao je na dalekosežnoj trgovini. Mirta i tamjan dolazili su iz Arabije, nard i začini iz Indije, a trgovci su ih dovozili u luke oslanjajući se na sigurne puteve i stabilan novac. Kada se u 5. stoljeću zapadno Rimsko carstvo raspalo (simbolički kraj obično se smatra 476. godina), ova mreža se na zapadu Europe uvelike prekinula. Gradovi su se praznili, kupke su propadale, a mirisne smole ili egzotična ulja postala su roba koju si je malo tko mogao priuštiti.

Umjetnost mirisa nije nestala – već se preselila i promijenila oblik. Zamislite je kao rijeku koja na jednom mjestu gotovo presuši, dok drugdje teče dalje. Preživjela je uglavnom na tri mjesta.

Bizant. Istočni dio carstva s centrom u Konstantinopolu trajao je gotovo tisuću godina duže i izravno je nastavio rimsku tradiciju. Kupke, mirisna ulja i uvoz sirovina s Istoka ovdje su se nastavili. Iz sačuvanih propisa, poput takozvane Knjige eparha iz 10. stoljeća, čini se da su prodavači mirisnih tvari pripadali organiziranim gradskim cehovima, čiji je trgovinu vlasti pažljivo nadzirale. Konstantinopol je tako postao most preko kojeg su se znanja i sirovine dalje prenosile.

Liturgijski tamjan. Prvi kršćani su ga prema svemu sudeći izbjegavali, jer je paljenje tamjana bilo povezano s poganskim žrtvama i štovanjem cara. Otprilike od 4. i 5. stoljeća, kada je kršćanstvo postalo službena religija carstva, tamjan se postupno vratio u bogoslužje – ovaj put kao simbol molitve koja se uzdiže prema nebu. Zahvaljujući tome, tijekom cijelog srednjeg vijeka postojala je stalna potražnja za ovom rijetkom smolom, a dalekosežna trgovina njome nije potpuno prestala.

Samostani. Redovnici su prepisivali antičke spise o ljekovitim biljkama, posebno djelo grčkog liječnika Dioskorida, a u samostanskim vrtovima uzgajali su biljke poput kadulje, ružmarina, mente ili ljiljana. Među njima nije nedostajala ni ruža – cvijet koji su Rimljani toliko voljeli, tako je preživjela više kao ljekovita biljka i simbol nego kao luksuz na gozbama. Slične biljke nabraja i uredba pripisana Karlu Velikom iz vremena oko 800. godine, koja je određivala što se treba uzgajati na kraljevskim imanjima.

Odnos crkve prema osobnom mirisu u početku je bio rezerviran. Neki rani kršćanski autori, poput Klementa Aleksandrijskog, upozoravali su na mirisne masti kao na izraz taštine, iako njihovo umjereno korištenje nisu potpuno odbacivali. Mirisne tvari su tako svoje mjesto zadržale uglavnom u crkvi i pri njezi bolesnih, dok je raskošno mirisanje, kakvo su poznavale rimske gozbe, iz svakodnevnog života na zapadu dugo bilo potisnuto.

Dok je Europa mirise više čuvala nego razvijala, pravi napredak događao se drugdje – u trećem dijelu stoga ćemo se uputiti u arapski i perzijski svijet, gdje se prema tradiciji zahvaljujući učenjacima poput Avicenne, destilacija usavršila, a ružina voda postala tražena roba.