Povijest mirisa, 4. dio: Rukavičari iz Grassea

Mirisi kao štit protiv kuge u srednjovjekovnoj Europi

U prethodnom dijelu uputili smo se u arapski svijet, gdje su liječnici i destilatori usavršili alembik i naučili kako masovno proizvoditi ružinu vodu. Ovo znanje nije ostalo zatvoreno unutar granica islamskih carstava. Vraćalo se u Europu putem nekoliko puteva – preko Pirinejskog poluotoka, gdje su se u Toledu prevodili arapski medicinski spisi na latinski, preko Sicilije s njezinom mješovitom arapsko-normanskom kulturom, kao i s križarima i trgovcima koji su iz Levanta donosili začine, smole i nove običaje.

Europa, u koju su ova saznanja stigla, miris je doživljavala drugačije nego mi danas. Nije se prvenstveno radilo o ljepoti niti o osobnom pečatu, već o zdravlju.

Srednjovjekovna medicina oslanjala se na antičke autoritete i vjerovala da mnoge bolesti šire takozvana miasmata – pokvareni, smrdljivi zrak koji se diže iz močvara, trulih otpadaka ili raspadajućih tijela. Zamislite uske uličice bez kanalizacije i logika tadašnjih liječnika odmah će vam biti jasnija: ako bolest dolazi s mirisom, ugodan miris je može otjerati. Kada je sredinom 14. stoljeća Europom harala epidemija kuge, poznata kao crna smrt, mirisna zaštita postala je dijelom svakodnevnog života. Danas znamo da kugu uzrokuje bakterija koju prenose uglavnom buhe, tako da mirisi nisu mogli pružiti zaštitu. No, za tadašnje ljude to je bila logična i dostupna obrana.

Među najpoznatijim mirisnim pomagalima tog vremena bili su:

• Pomanderi – mirisne kuglice od ambre, mošusa, začina ili smola, kod bogatijih vlasnika pohranjene u probušenim kutijama od srebra ili zlata. Nosili su se oko struka ili vrata, a u zagušljivim ulicama prinosili su se nosu. Naziv se obično izvodi iz starofrancuskog pomme d’ambre, odnosno "jantarna jabuka".
• Mirisne vrećice – platnene vrećice ispunjene sušenim biljem, poput lavande, ružmarina ili kadulje. Bile su jeftinije od pomandera, pa su bile dostupne i manje imućnima.
• Izdimljavanje – u kućama i na ulicama palio se borovica, tamjan ili ružmarin kako bi dim "očistio" zrak.

Posebno mjesto među tim sredstvima ima octena "kuga voda", kasnije poznata kao ocat četiri lopova. Prema legendi, koja se veže uz kasnije valove kuge u Francuskoj i priča se u mnogim verzijama, skupina lopova pljačkala je kuće bolesnih i umrlih, a ipak se nisu zarazili. Nakon uhićenja, navodno su u zamjenu za blažu kaznu otkrili svoju tajnu – ocat s biljem poput kadulje, ružmarina, pelina ili lavande. Pouzdan povijesni dokaz ove priče nedostaje. Međutim, ocat s biljem doista se koristio kao zaštitno i čisto sredstvo u narodnoj praksi.

Veliku ulogu u očuvanju i prijenosu znanja imali su samostani. Monasi i časne sestre uzgajali su ljekovito bilje u samostanskim vrtovima, prepisivali antičke i arapske medicinske spise i u samostanskim ljekarnama pripremali masti, tinkture i biljne vode. Postupno se tu primjenjivala i destilacija s alkoholom. Primjer je takozvana ugarska voda, biljni destilat s ružmarinom, za koji tradicija kaže da ga je u 14. stoljeću koristila ugarska kraljica. Njegovo podrijetlo, međutim, obavijeno je legendama, a točno datiranje ostaje neizvjesno.

Bilo da se radilo o pomanderu bogatog građanina ili o vrećici lavande siromašne domaćice, zajedničko im je bilo jedno: miris je u to doba služio prvenstveno kao lijek i zaštita, a ne kao ukras. Tek s razvojem trgovine i novim dobom miris će polako postati stvar užitka i društvenog statusa.

Renesansna Italija – venecijanski začini, firentinske ljekarne

Dok je srednji vijek mirise shvaćao prvenstveno kao zaštitu, renesansa ih je ponovno otkrila kao užitak, znak ukusa i statusa. Ako biste u 15. i 16. stoljeću tražili mjesto gdje se u Europi najviše znalo o mirisnim tvarima, vaš bi put s velikom vjerojatnošću vodio u Italiju. Ovdje su se spojili bogatstvo trgovačkih republika, učenost sveučilišta, vještina ljekarnika i ambicija kraljevskih dvorova – kombinacija kakva se drugdje nije mogla naći u tolikoj mjeri.

Venecija je svoj uspon dugovala trgovini s Levantom, odnosno lukama istočnog Sredozemlja. Venecijanski brodovi dolazili su iz Aleksandrije, Bejruta ili Konstantinopola natovareni robom koja je stizala iz Arabije, Indije i drugih dijelova Azije. Uz svilu i drago kamenje, prevozili su i sirovine bez kojih tadašnje mirisne mješavine nisu mogle:

• začini – cimet, klinčić, muškatni oraščić ili papar,
• smole i balzami – tamjan, smirnu, benzoe ili labdanum,
• životinjske sirovine – mošus i ambru, koji su spadali među najskuplje stavke uopće.

Venecijanski trgovci te su sirovine prodavali dalje po cijelom kontinentu i njihov je grad tako postao vrata kroz koja su egzotični mirisi ulazili u Europu. Godine 1555. ovdje je, u jednom od glavnih centara tiskarstva, izašla knjiga Notandissimi secreti de l'arte profumatoria, pripisana Giovanventuru Rosettiju, koja se smatra jednom od prvih tiskanih priručnika posvećenih parfumerijskom umijeću. Recepti za mirisne vode, pomade ili pudere zahvaljujući njoj mogli su se širiti i izvan zatvorenog kruga obrtnika.

U Firenci se mirisno umijeće razvijalo prvenstveno u ljekarnama. Dominikanski redovnici pri crkvi Santa Maria Novella uzgajali su ljekovito bilje i pripremali od njih masti, balzame i destilirane vode za potrebe samostana i bolesnih. Iz te samostanske ljekarne postupno je nastala samostalna institucija koja je 1612. otvorila svoja vrata javnosti. Njezina priča dobro pokazuje koliko je tada bila tanka granica između lijeka i mirisne vode: ružina voda ili voda od cvjetova naranče prema tadašnjem shvaćanju trebala je osvježiti, smiriti i zamirisati istovremeno. Firentinski ljekarnici također su pripadali utjecajnom cehu Arte dei Medici e Speziali, koji je okupljao liječnike, ljekarnike i trgovce začinima – mirisi, začini i lijekovi tada su jednostavno pripadali jednom svijetu.

Talijanski renesansni dvorovi – Medici u Firenci, Este u Ferrari, Gonzaga u Mantovi ili Sforza u Milanu – natjecali su se u raskoši. Natjecali su se gradnjama i gozbama, ali i time kako su mirisale njihove odaje, odjeća i dodaci. Parfumeri, alkemičari i ljekarnici stoga su bili traženi obrtnici. Prema sačuvanim izvorima, za mirisne recepte zanimale su se i same plemkinje: o Isabelli d'Este se navodi da je mirisne mješavine rado miješala sama, a Caterini Sforza pripisuje se zbirka recepata poznata kao Experimenti, u kojoj se pored ljekovitih postupaka pojavljuju i kozmetički i mirisni pripravci.

Zašto se upravo Italija 16. stoljeća smatra laboratorijem europske parfumerije? Spojila su se tri preduvjeta: lak pristup sirovinama zahvaljujući trgovini, znanje destilacije i ljekarništva razvijano u samostanima, cehovima i na sveučilištima – u Padovi je, primjerice, 1545. nastao botanički vrt, koji se ubraja među najstarije sveučilišne vrtove na svijetu – i konačno potražnja bogatih dvorova koji su bili spremni izdašno plaćati za mirise. Talijanski postupci i talijanski obrtnici odavde su se širili u druge zemlje, a jedan od tih putova vodio je izravno u Francusku.

Katarina Medici donosi talijanske parfumere u Francusku

U jesen 1533. godine u Marseilleu se održalo vjenčanje koje je imalo neočekivano dugotrajan utjecaj na povijest mirisa. Četrnaestogodišnja Katarina Medici, kći firentinske bankarske i mecenske obitelji, udala se za vršnjaka Henrika, drugorođenog sina francuskog kralja Franje I. Na prijestolje je stupio tek 1547. godine kao Henrik II. Katarina nije u novu domovinu donijela samo miraz, već i dio talijanskog dvorskog svijeta – kuhare, krojače, umjetnike i zanatlije koji su sa sobom donijeli običaje tada u mnogočemu naprednije Italije.

Među tim pridošlicama najčešće se spominje parfumer poznat kao René le Florentin, odnosno René Firentinac. O njegovom životu sačuvano je manje sigurnosti nego što bi odgovaralo njegovoj reputaciji. Prema tradiciji, u Parizu je imao trgovinu na mostu Saint-Michel, gdje je nudio parfeme, pudere, šminku i mirisne masti. Tadašnje izvještaje ga opisuju kao traženu adresu dvorjana, koji su kod njega dolazili ne samo po mirisnu robu, već i po novosti iz palače. Bez obzira na to kolika je bila njegova stvarna uloga, njegova figura dobro oslikava koliko je tadašnja Francuska gledala prema talijanskim parfumerima.

Katarini se pripisuje velika ljubav prema mirisima, a francuski dvor je rado prihvaćao njezin ukus. Najvidljiviji izraz nove mode postale su parfumirane rukavice. Kožne rukavice tada nisu bile samo zaštita za ruke, već važan dio odjeće kojim se pokazivao status. Fina koža mirisala je na mješavine ambre, mošusa, cibeta, ružine vodice ili začina, tako da je miris pratio svaki pokret. Zamislite dvorsku svečanost gdje se pri pozdravu ili rukovanju širi miris rijetkih sastojaka – rukavice su se darivale na proslavama i diplomatskim susretima, a što su skuplji bili korišteni sastojci, to su jasnije govorili o bogatstvu i značaju svog nositelja.

S parfumiranim rukavicama povezana je i najslavnija legenda cijele epohe. U lipnju 1572. godine u Parizu je umrla Jana Navarska (Jeanne d’Albret), kraljica Navare i jedna od vodećih ličnosti francuskih protestanata. U grad je došla zbog priprema za vjenčanje svog sina Henrika Navarskog s Katarininom kćeri Margarete od Valoisa. Ubrzo nakon njezine smrti proširila se glasina da su je otrovale mirisne rukavice koje joj je po Katarininom nalogu trebao dostaviti upravo René le Florentin. Glasina je potaknuta napetom vjerskom atmosferom – manje od tri mjeseca nakon kraljičine smrti uslijedila je Bartolomejska noć – a stoljećima kasnije proslavio ju je i Alexandre Dumas u romanu Kraljica Margot.

Povjesničari, međutim, odbacuju ovu verziju. Za trovanje ne postoji nikakav dokaz, a Jana Navarska najvjerojatnije je umrla od bolesti – prema sačuvanim izvještajima radilo se o plućnoj bolesti, često se spominje tuberkuloza. Sumnje izaziva i sama zamisao o otrovu koji bi pouzdano djelovao kroz mirisnu kožu. Priču o otrovanim rukavicama stoga uzmite kao legendu tog doba. O stvarnoj smrti kraljice ne govori mnogo, ali dobro pokazuje koliku su moć ljudi tada pripisivali mirisima i kako se lako u njima moglo naslutiti tajnu. Moda mirisnih rukavica pritom je bez problema preživjela glasine o otrovu i nastavila rasti.

Grasse – kožare, parfimirane rukavice, ceh rukavičara-parfemera

Kada danas čujete ime Grasse, vjerojatno ćete pomisliti na provansalski gradić okružen cvjetnim poljima. No, u srednjem i ranom novom vijeku njegova je reputacija počivala na nečem sasvim drugačijem – na koži. Grad je ležao na padinama iznad Sredozemnog mora, imao je dovoljno vode iz planinskih izvora, lak pristup stoci s okolnih pašnjaka i trgovačke veze s talijanskim lukama. Lokalni kožari izvozili su štavljenu kožu koja je bila poznata po svojoj čvrstoći, podatnosti i pažljivoj obradi.

Negativna strana zanata bio je miris. U to vrijeme korištene su metode obrade kože koje danas zvuče prilično odbojno: namakanje u vapnu, potapanje u mokraći, omekšavanje pomoću životinjskih izmeta i dugo namakanje u jamama s taninima iz kore ili lišća. Rezultirajuća koža bila je izdržljiva, ali nosila je težak, prodoran miris koji se teško mogao ukloniti. I upravo ovdje u priču ulazi miris.

Rukavice od fine kože bile su u 16. i 17. stoljeću neizostavni dodatak plemstvu i bogatim građanima. Nisu bile samo zaštita za ruke, već i društveni simbol – darivale su se i nosile na svečanostima i dvorskim ceremonijama. Moda parfemiranih rukavica, koju je u Francusku donio talijanski ukus, ponudila je grasskim obrtnicima elegantno rješenje njihovog problema: kožu koja je smrdjela trebalo je samo namirisati. Rukavice su se natapale mirisnim uljima i pastama, u koje su se dodavali rijetki životinjski sastojci poput ambre, mošusa ili cibeta, kao i smole i začini. Miris je tako prikrio miris obrade i od običnog dodatka napravio luksuznu robu.

Proizvodnja parfemiranih rukavica u Grasseu postala je unosna djelatnost. Obrtnici koji su znali obraditi kožu, sašiti rukavicu i istovremeno je namirisati, počeli su se pojavljivati kao posebna profesija – gantiers-parfumeurs, odnosno rukavičari-parfemeri. Njihov rad zahtijevao je poznavanje sirovina, strpljenje i osjećaj za mjeru: previše jaka mješavina mogla je biti neugodna, previše slaba nije prikrila miris kože.

Položaj ceha povezuje se s dva datuma. Godina 1614. često se navodi kao godina dodjele kraljevskih privilegija, koja su rukavičarima-parfemerima potvrdila njihov naslov i pravo na proizvodnju i prodaju parfemiranih proizvoda. Godina 1724. obično se odnosi na statute koji su detaljnije regulirali funkcioniranje ceha, primanje majstora i pravila zanata. Izvori se u detaljima razlikuju, pa oba datuma uzmite više kao orijentacijske prekretnice nego kao točno dokumentirane podatke.

Tijekom 18. stoljeća ravnoteža se počela mijenjati. Kožarstvo u Grasseu postupno je gubilo dah – svoju su ulogu odigrali visoki porezi na kožu, sve jača konkurencija iz drugih područja i promjene u modi, u kojoj parfimirane rukavice više nisu bile tako izražen dodatak. Mirisni dio zanata, međutim, cvjetao je. Rukavičari-parfemeri stoga su se sve više usmjeravali na same mirise: mirisne vode, pomade, ulja i pudere, za koje su imali u okolici grada sirovine, znanje i iskusne ruke. Razdvajanje obje profesije obično se stavlja u drugu polovicu 18. stoljeća, kada je kožarski grad počeo postajati grad parfemera.

Provensalska cvjetna polja – jasmin, tuberoza, enfleurage

Dok su se u radionicama bavili pitanjem kako prikriti miris obrađene kože, na brežuljcima oko Grassea rasla je sirovina koja je gradu donijela mnogo veću slavu. Grasse se nalazi u južnoj Provansi blizu mora, ali istovremeno u zavjetrini alpskog podnožja, koje ga štiti od hladnog sjevernog vjetra. Blage zime, puno sunca i voda iz planinskih izvora stvorili su uvjete u kojima su uspijevale i zahtjevnije biljke.

Zamislite terasasta polja na kojima se tijekom godine izmjenjivala berba nekoliko vrsta. Među najvažnijima su bili:

• jasmin – velikocvjetni jasmin potječe iz toplijih područja Azije i u Provansu je vjerojatno stigao preko Sredozemlja; njegovi sitni bijeli cvjetovi brali su se ručno rano ujutro, kada najintenzivnije mirišu,
• stolistna ruža – puna, intenzivno mirisna ruža, s kojom se i danas možete susresti pod nazivom svibanjska ruža ili ruža iz Grassea,
• tuberoza – biljka porijeklom iz Meksika, koja je u Europu stigla tek nakon prekomorskih putovanja; njezin opojan, kremasti miris poznat je u parfumeriji po svojoj intenzivnosti,
• gorki narančnik – iz njegovih cvjetova dobiva se neroli; naziv se prema tradiciji izvodi od talijanske kneginje iz Nerolija, koja je navodno ovim mirisom parfimirala rukavice i kupke,
• lavanda – rasla je više u višim i sušim područjima, često i divlje.

Ruža, lavanda ili cvjetovi narančnika mogu se destilirati vodenom parom. Jasmin i tuberoza, međutim, pri zagrijavanju gube svoj miris ili ga mijenjaju do neprepoznatljivosti. Parfumeri su stoga iskoristili staro iskustvo da mast rado upija mirise – slično kao što maslac u hladnjaku upija mirise okolne hrane.

Hladni enfleurage odvijao se otprilike ovako: drveni okviri sa staklenom pločom, koji se na francuskom nazivaju châssis, premazali su se tankim slojem pažljivo očišćene masti, obično svinjske masti ili njezine mješavine s goveđim lojem. U mast su se ručno rasporedili svježi latice cvjetova i okviri su se slagali jedan na drugi. Otprilike nakon jednog dana uvenuli cvjetovi su se uklanjali i zamjenjivali novima. Postupak se ponavljao tjednima, dok mast nije bila zasićena mirisom. Rezultat je bila mirisna pomada, koja se mogla koristiti izravno ili se iz nje kasnije mogao izlučiti miris alkoholom. Jasmin je za ovu metodu bio osobito prikladan, jer i nakon branja još neko vrijeme ispušta miris.

Maceracija, ponekad označavana kao topli enfleurage, bila je brža. Cvjetovi su se uranjali u zagrijanu mast ili ulje, nekoliko sati se u njemu namakali, zatim se procijedili i zamijenili svježima. Ovaj način bio je prikladniji za otpornije cvjetove, primjerice za ružu, narančin cvijet ili ljubičice.

Obje metode bile su iznimno zahtjevne i za malu količinu mirisne pomade bilo je potrebno ogromno množstvo cvjetova. Upravo je ovaj ručni rad postupno učinio Grasse mjestom gdje se znanje o cvjetnim sirovinama prenosilo s generacije na generaciju. U 20. stoljeću enfleurage su u velikoj mjeri zamijenile modernije metode ekstrakcije i danas se koristi samo iznimno, više kao podsjetnik na tradiciju.

U 5. dijelu prenijet ćemo se u Versailles kod Luja XIV. i na dvor, o kojem se priča da je cijeli mirisao.