Povijest mirisa, 5. dio: Dvor koji je mirisao – Versailles

Peti dio Povijesti mirisa – dvor gdje je miris značio status

Dobrodošli u peti dio serijala Povijest mirisa. Do sada smo zajedno prošli kroz staroegipatske hramove, gdje su mirisne smole pratile obrede i zagrobni život, rimske kupelji i gozbe pune mirisnih ulja, radionice arapskih učenjaka koji su usavršili destilaciju i otvorili put mirisnim vodama, te naposljetku provansalski Grasse, gdje se od grada kožara postupno razvijalo središte uzgoja mirisnog cvijeća. Sada se selimo malo sjevernije – u Versailles.

Kraljevski dvor 17. i 18. stoljeća bio je svijet strogih pravila. Tko je smio stajati blizu vladara, koliko duboko se klanjao, u kakvoj se odjeći pojavio – sve je to nešto govorilo. U ovaj tihi jezik spadao je i miris. Parfumirane rukavice, mirisno rublje ili mirisne vode nisu bile samo pitanje osobnog ukusa: pokazivale su tko si može priuštiti skupe sirovine, tko prati dvorsku modu i tko doista pripada dvorskom društvu. Miris je tako funkcionirao slično kao nakit ili grb – nije ga se vidjelo, a ipak je o svom nositelju otkrivao mnogo.

Zašto baš Versailles? Luj XIV. je 1682. godine ovdje preselio sjedište dvora i od izvorne lovačke kućice izgradio raskošno središte francuske monarhije. Na dvorcu i u njegovoj okolici živjele su tisuće dvorjana koji su se natjecali za kraljevu naklonost. U takvom okruženju svaki je detalj postajao sredstvo prestiža – a miris je bio jedan od najizraženijih. Francuski ukus u to je vrijeme diktirao ton velikom dijelu Europe, pa se ono što je mirisalo u Versaillesu ubrzo pojavljivalo i na drugim vladarskim dvorovima.

U ovom dijelu vas vodimo kroz dvor korak po korak. Pokazat ćemo vam kakav su poseban odnos prema vodi i pranju tadašnji ljudi imali i čime su zamjenjivali čistoću. Pogledat ćemo kako su s mirisom postupali vladari od Luja XIV. do Luja XV., i pritom ćemo odvojiti dokumentirane izvještaje od kasnijih legendi. Nećemo izostaviti ni kraljicu Mariju Antoanetu i parfumera koji je za nju pripremao mirise po mjeri, a na kraju ćemo doći i do revolucije s kojom je cijeli taj svijet završio.

Stoga se udobno smjestite i prepustite se vođenju kroz pozlaćene dvorane, vrtove i privatne odaje, gdje se o statusu odlučivalo i nosom.

Čistoća bez vode – puder, čisto rublje, mirisne esencije

Zamislite dvorski ambijent gdje se često govori o čistoći, a voda se gotovo ne koristi. Današnjem čitatelju to zvuči kao proturječje, ali za mnoge ljude 17. i 18. stoljeća to je bilo sasvim logično. Tadašnje medicinske teorije temeljile su se na ideji da topla voda otvara pore i čini tijelo ranjivijim na „pokvareni zrak“ koji je, prema tadašnjim uvjerenjima, širio bolesti. Nakon iskustava s epidemijama kuge, mnogi su liječnici preporučivali oprez pri kupanju. Kupanje nije potpuno nestalo iz života – neki su se kupali iz medicinskih razloga, drugi iz užitka. Međutim, svakodnevna briga o tijelu kod velikog dijela dvorske društvene elite preselila se na drugačije metode.

Bijelo rublje kao vizitka

Umjesto pranja, došlo je čisto rublje. Bijela lanena košulja trebala je, prema tadašnjem shvaćanju, upijati znoj i nečistoće, pa je često presvlačenje značilo biti „čist“. Vidljivi rub košulje oko vrata i na rukavima pokazivao je drugima koliko si netko može priuštiti rublja. Tijelo se također brisalo suhom ili navlaženom tkaninom, ponekad uz dodatak mirisne vode. Čistoća je tako postala ono što se vidi i osjeti, a ne ono što se događa ispod odjeće.

Puder, rukavice, mirisni paketići

Izraziti element dvorskog izgleda bio je puder za kosu i perike. Obično se izrađivao od finog škroba i često parfemirao, primjerice prahom od korijena perunike, koji ima nježan puderasti miris. Puder je vizualno posvijetlio kosu, pomogao upiti masnoću i istovremeno nosio miris. Njegov izgled mijenjao se prema modi – u nekim su razdobljima prevladavale tamnije perike, a u drugima izrazito bijele frizure.

Među ostalim mirisnim dodacima bile su:

• Parfimirane rukavice – obrađena koža imala je neugodan miris, pa su se rukavice natapale mirisnim tvarima. Postale su omiljen i skup dar.
• Mirisni rupčići – dovoljno ih je bilo prisloniti na nos u trenucima kada je okolina mirisala manje ugodno.
• Mirisni paketići – mali tekstilni vrećice sa suhim cvijećem, biljem i začinima stavljali su se među rublje, u ormare ili nosili sa sobom.

Iz tadašnjih receptura vidljiva je popularnost izraženih sastojaka životinjskog podrijetla, kao što su mošus, ambra ili cibet, ali su se koristili i cvjetovi, bilje i začini. Točan sastav, naravno, razlikovao se ovisno o radionici, cijeni i osobnom ukusu.

Miris kao maska, ali i znak statusa

Miris je u ovom okruženju imao dvostruku ulogu. Bio je praktičan pomoćnik za prikrivanje mirisa tijela, odjeće i prepunih dvorana. Istovremeno je bio znak statusa – kvalitetne mirisne esencije, fini puder i parfimirane rukavice koštali su mnogo novca i nisu bili dostupni svima. Tko je mirisao na skupe sastojke, time je pokazivao kojem sloju društva pripada. Međutim, treba imati na umu da su se običaji razlikovali ovisno o osobama, generacijama i razdobljima, pa je slika „neoprane dvorske elite“ više pojednostavljenje nego točan opis.

Od Luja XIV. do Luja XV. – mirisi kao znak moći

Tijekom vladavine Luja XIV., mirisi su postali dio dvorskog ceremonijala. Vladar, koji je od dvorca Versailles stvorio središte političke moći i mode, pazio je da svaki detalj njegove okoline govori o bogatstvu i ukusu – a mirisi su tome pripadali jednako kao svila, ogledala ili pozlaćeni štukature.

Biografi pripisuju mladom kralju izrazitu sklonost prema parfemima. Tradicionalno se navodi da je u mlađim godinama volio sebe i svoje prostorije okruživati mirisnim mješavinama. S godinama se, međutim, njegov odnos prema jakim mirisima navodno promijenio: prema često ponavljanim izvještajima, teški i intenzivni parfemi uzrokovali su mu nelagodu i glavobolje, pa su dvorjani trebali biti suzdržani s mirisima u njegovoj blizini. Iznimku je navodno činila cvjetna nota naranče – svjež, blago sladak miris kojem je kralj prema tradiciji davao prednost čak i kad bi odbijao druge mirise.

Naranče su imale i mnogo vidljiviju ulogu u Versaillesu. Dvorske oranžerije u obliku kakvom ih danas poznajemo nastale su osamdesetih godina 17. stoljeća i u njima su prezimljavale stotine citrusnih stabala u posudama, koje su se tijekom toplih mjeseci iznosile u vrtove. Uzgoj južnih biljaka u sjevernoj klimi zahtijevao je znatan trud i novac, i upravo su zato naranče bile simbol luksuza: pokazivale su da si kralj može priuštiti okružiti se dijelom Mediterana. Cvjetajuća stabla dodatno su mirisala vrtove i prostore u koje su se neka od njih prenosila.

Za vrijeme Luja XV., atmosfera dvora se promijenila. Dolazeće rokoko donijelo je lakše oblike, intimnije salone i još veći naglasak na rafiniranost svakodnevnog života. Versailles se u to vrijeme počeo nazivati „parfimirani dvor“. Uz ovaj nadimak veže se i priča da su se na dvoru mirisi mijenjali svaki dan – jedan dan sve je mirisalo prema jednoj kompoziciji, drugi dan prema drugoj. Međutim, to je više legenda koja dobro oslikava reputaciju dvora nego dokazano pravilo.

Miris je također bio dio dvorskih svečanosti. Tijekom balova, gozbi i proslava mirisale su se dvorane, zavjese i namještaj, a povijesni izvještaji spominju i fontane iz kojih je tekla voda mirisna cvjetnim esencijama. Zamislite dvoranu osvijetljenu stotinama svijeća, gdje gosti miris nisu osjećali samo na sebi ili svom partneru – okruživao ih je u cijelom prostoru kao još jedan dekorativni element uz svjetlo, glazbu i cvjetne aranžmane.

Veliki utjecaj na dvorsku modu imale su kraljevske ljubavnice. Najpoznatija među njima, madame de Pompadour, bila je značajna mecena umjetnosti i obrta, a njezin je ukus utjecao na interijere, porculan i odijevanje. Tradicionalno joj se pripisuje i velika sklonost prema mirisima i izdašni izdaci na njih; konkretne iznose koji se u tom kontekstu ponekad navode treba uzeti s rezervom. Sigurno je da je na dvoru, gdje su se modni trendovi širili od najutjecajnijih osoba, miris i dalje dobivao na značaju kao izraz statusa i ukusa.

Marie Antoinetta – kraljica koja je imala vlastitog parfumera

Kada se 1770. godine austrijska nadvojvotkinja Marie Antoinette udala za nasljednika francuskog prijestolja, došla je na dvor gdje je miris bio dio etikete jednako kao puder ili lepeza. Kao kraljica, kojom je postala 1774. godine, unijela je svoj osobni ukus u ovaj svijet. A upravo u području mirisa njezin je trag i danas jasno vidljiv – ne samo u sačuvanim dvorskim zapisima, već i u tome kako se u drugoj polovici 18. stoljeća promijenilo ono što je Francuska smatrala ugodnim i elegantnim.

Ključna osoba ove priče je Jean-Louis Fargeon, rodom iz Montpelliera, koji je bio jedan od priznatih pariških parfumera svog vremena. Izvori ga navode kao dobavljača kraljice, a njegovo ime pojavljuje se u vezi s narudžbama mirisnih voda, pudera, pomada i mirisnih rukavica. Fargeon je nastavljao obiteljsku zanatsku tradiciju i njegovo djelovanje pokazuje kako je parfumer postajao povjerenik koji je poznavao osobne želje svoje klijentice. Modernu svijest o njemu značajno je oživjela francuska povjesničarka Élisabeth de Feydeau, koja je njegovom životu posvetila knjigu temeljenu na povijesnim dokumentima.

Ukus kraljice i njezine okoline udaljavao se od izraženih životinjskih tonova, kao što su mošus, ambra ili cibet, koji su ranije prikrivali nedostatke higijene i istovremeno pokazivali bogatstvo. U prvi plan dolazile su lakše, svježe kompozicije u kojima su glavnu ulogu imale cvijeće i bilje:

• ruža – u obliku ružine vode i nježnih esencija, omiljena zbog svoje nježnosti,
• ljubičica – puderasta i diskretna, tipična za mirisne pudere i vrećice za rublje,
• lavanda – biljna i čista, povezana s osjećajem svježine,
• cvijet naranče i jasmin – cvjetni tonovi koji su mirisima davali svjetlost.

Ova promjena nije bila samo pitanje nosa. Bila je povezana s tadašnjom modom povratka prirodi, koju su poticale misli prosvjetiteljskih filozofa, posebno Jeana-Jacquesa Rousseaua. Kraljica je u vrtovima Versaillesa oko Malog Trianona dala izgraditi idilično selo s imanjima i mlinom, gdje se mogla udaljiti od strogog ceremonijala. Lagane haljine od muslina, cvjetni vrtovi i mirisi koji podsjećaju na livadu pripadali su zajedno – bili su izraz želje za jednostavnošću, iako je to bila vrlo pažljivo aranžirana jednostavnost.

Sirovine za ove mirise često su dolazile iz Grassea na jugu Francuske. Kao što smo spomenuli u 4. dijelu, tamošnji rukavičari postupno su se pretvorili u parfumere, a okolna polja s ružama, jasminom, lavandom ili tuberozama opskrbljivala su radionice diljem zemlje. Pariški parfumer poput Fargeona tako je stajao na kraju dugog lanca koji je započinjao berbom cvijeća u Provansi i nastavljao se destilacijom i proizvodnjom mirisnih pomada.

Oko kraljice se stvorilo i mnogo priča. Tradicionalne priče, na primjer, tvrde da je kraljevska obitelj tijekom bijega, koji je 1791. završio u Varennesu, sa sobom nosila i toaletne potrepštine i mirise, ili da je Fargeon pripremao mirise za kraljicu čak i kad je već bila zatvorena. Te priče treba uzeti s rezervom – pripadaju više legendi koja se razvila oko Marie Antoinette nego dokazanim činjenicama. No, sigurno je da se njezino ime toliko povezalo s poviješću parfumerije da i danas služi kao simbol rafinirane, cvjetne elegancije kasnog 18. stoljeća.

Revolucija – kraj dvorske parfumerije

Godina 1789. promijenila je Francusku iz temelja, a s njom i svijet mirisa. Dvor, koji je generacijama određivao čime se miriše i koliko raskošno, nestao je u nekoliko godina. Još nedavno miris je značio prestiž, ali u revolucionarnom Parizu postao je nešto sumnjivo. Mirisne rukavice, napudrane perike i bočice mirisnih esencija podsjećale su na svijet privilegija protiv kojeg su se ljudi bunili. Tko je mirisao previše intenzivno, mogao je lako privući neželjenu pažnju.

Promjena nije bila samo pitanje raspoloženja. Revolucionarni zakoni iz 1791. ukinuli su stare cehove, među njima i ceh rukavičara i parfemera, koji je stoljećima određivao tko smije proizvoditi i prodavati mirisne proizvode. Time je zanat izgubio dotadašnja pravila, ali se istovremeno otvorio novim ljudima – parfumerom je mogao postati svatko tko je imao vještinu i hrabrost za poduzetništvo.

Za one koji su opskrbljivali dvor, vrijeme je bilo opasno. Jean-Louis Fargeon, parfumer povezan s kraljicom, prema sačuvanim izvorima bio je u razdoblju terora uhićen i zatvoren. Za razliku od mnogih svojih klijenata, izbjegao je giljotinu i nakon pada jakobinaca mogao se vratiti svom zanatu. Njegova sudbina pokazuje koliko je tada bila tanka granica između priznatog dobavljača i sumnjivog sluge monarhije.

Miris, međutim, nije potpuno nestao iz Pariza. Nakon završetka terora, na ulicama se pojavila mlada modna generacija, koja je podrugljivo nazvana muscadins – prema mošusu (francuski musc), kojim su se upadljivo mirisali. Izraženo parfemiranje postalo je tako i politički čin i izraz otpora prema strogoći revolucionarnih godina. Zajedno s ekstravagantno odjevenim incroyables i merveilleuses, ovi mladići dokazivali su da se želja za mirisanjem i dobrim izgledom ne može jednostavno zabraniti.

Prava promjena, međutim, odvijala se drugdje. Umjesto kraljevskih narudžbi, parfumeri su se počeli oslanjati na kupce iz građanskih slojeva – trgovce, službenike i njihove obitelji. Povećavao se broj trgovina u kojima je svatko tko je imao novca mogao kupiti mirisnu vodu, pomadu ili mirisni sapun. Neke parfumerije osnovane još prije revolucije preživjele su, a druge su nastale ubrzo nakon nje; spomenimo barem kuću Houbigant, otvorenu u Parizu 1775. godine, ili kuću Lubin, osnovanu krajem 18. stoljeća. Miris je prestao biti privilegija jednog dvora i postao je roba.

Što je, dakle, Versailles ostavio budućim generacijama? Prije svega, ideju da miris nije samo prikrivanje neugodnog mirisa, već dio osobnog stila – kao i odjeća, frizura ili način govora. Misao da osoba bira parfem prema karakteru, prigodi ili društvenom statusu čvrsto se ukorijenila upravo u okruženju gdje je miris izražavao tko ste. Kada danas razmišljate čime se namirisati za važan sastanak ili svečanu večer, povezujete se, htjeli vi to ili ne, s tradicijom koja je izrasla među zrcalima i vrtovima Versaillesa.

U sljedećem nastavku osvrnut ćemo se na laganu citrusnu vodu koja je u tim burnim vremenima osvajala cijelu Europu – na kolonjske vode.