Povijest mirisa, 6. dio: Kolonjska voda

Povijest mirisa se nastavlja: čime je mirisala Europa prije kolonjske vode

Dobrodošli u šesti dio serijala Povijest mirisa. U prethodnim smo dijelovima pratili kako su se mirisi mijenjali od drevnih obreda do sjaja europskih kraljevskih dvorova. Ovaj put selimo se na sjever, u Köln početkom 18. stoljeća – grad čije ime danas nosi cijela jedna kategorija parfema i koje poznaje gotovo svatko tko je ikada pažljivo pogledao etiketu na bočici.

Da bismo razumjeli zašto je nova voda tako brzo osvojila srca, prisjetimo se gdje smo prošli put stali. Europa 17. i početka 18. stoljeća mirisala je teško. Na dvorovima vladara nosile su se guste, puderaste i slatke mješavine u kojima su glavnu ulogu igrali životinjski sastojci – ambra, mošus i cibet. Mirisali su rukavice, maramice, perike i odjeća, a miris se oko svog nositelja širio više kao gusti veo nego kao lagani dodir.

Ova sklonost imala je i praktičnu dimenziju. Kupanje nije bilo uobičajeni dio svakodnevne njege tijela, a prema tadašnjim medicinskim uvjerenjima, voda je mogla više oslabiti tijelo nego mu koristiti. Higijenu su stoga često zamjenjivali čisto rublje, puder i upravo izraženi parfem. Miris je često imao ulogu prikriti, a ne osvježiti: trebao je nadjačati miris tijela, ulica i prenapučenih dvorana.

Što je dakle najčešće karakteriziralo mirise tog doba?

• Gustoća – mješavine su bile izražene i dugo su se zadržavale na tkaninama i koži.
• Životinjski tonovi – ambra, mošus i cibet davali su kompozicijama topao, senzualan i za današnji nos ponekad pretežak karakter.
• Puderastost – mirisni puderi za kosu i perike bili su dio mode i društvenog statusa.
• Raskoš – miris je bio znak bogatstva i moći, a ne osobne udobnosti.

Istovremeno, u Europi je postojala i druga, manje raskošna tradicija. Biljne i cvjetne vode, koje su se pripremale destilacijom i često koristile kao kućni tonik, ljudi su poznavali već dugo. Međutim, dugo su ostajale više u ljekarnama i kućanstvima nego u društvenim salonima – nedostajala je voda koja bi lakoću i svježinu uzdigla na elegantan svakodnevni dodatak.

Upravo u ovu atmosferu dolazi priča kojoj je posvećen cijeli današnji dio. Zamislite trgovački grad na Rajni, gdje se među teškim dvorskim mirisima pojavljuje prozirna, lagana voda koja podsjeća na proljetno jutro. Tko je stajao iza nje, zašto je osvojila srca i kako se njezino ime proširilo po cijeloj Europi, pokazat ćemo postupno – bez složenih stručnih pojmova, ali s nizom poveznica koje će vam možda promijeniti pogled na običnu bočicu kolonjske vode.

Giovanni Maria Farina: Talijan koji je donio proljeće u Köln

Priča o kolonjskim vodama ne počinje u Kölnu, već u planinama sjeverne Italije. Giovanni Maria Farina potječe iz doline Vigezzo u Pijemontu, udaljenog alpskog kraja blizu današnje granice sa Švicarskom. Obitelji iz tog kraja imale su dugu tradiciju trgovaca i obrtnika koji su odlazili raditi u inozemstvo, a svoje su poslove često prenosili s generacije na generaciju. U takvom okruženju odrasla je i obitelj Farina.

Farina se nastanio u Kölnu, tada jednom od užurbanih trgovačkih gradova Porajnja. Grad je ležao na rijeci kojom je stizala roba iz mnogih dijelova Europe, a imao je imućno građanstvo koje si je moglo priuštiti finu i luksuznu robu. Obitelj je ovdje vodila trgovinu galanterijom i sitnim luksuznim proizvodima – mirisne vode bile su isprva samo dio asortimana. Prema tradiciji, godina osnivanja poduzeća navodi se oko 1709. Podaci iz ranih godina tvrtke razlikuju se u izvorima, stoga je dobro uzeti točne datume s određenom rezervom.

Svoju mirisnu vodu Farina je nazvao po novom domu – Eau de Cologne, odnosno kolonjskom vodom. Ime je povezivalo proizvod s gradom koji je među trgovcima imao dobar ugled, a istovremeno je podsjećalo odakle roba potječe. Paradoksalno, jedan od najpoznatijih pojmova parfumerije nosi ime njemačkog grada, iako je njegov autor bio Talijan i inspiraciju je crpio iz krajolika svog djetinjstva.

Važno je napomenuti da Farina nije izmislio alkoholnu mirisnu vodu iz ničega. U Europi su se tada pripremali destilati i tinkture s biljem i citrusima koje su ljudi koristili za osvježenje, ali često i kao navodni lijek. Farina je nastavio ovu širu tradiciju i usavršio je na svoj način. Njegov doprinos obično se sažima u tri područja:

• Lakoća kompozicije – umjesto teških i izražajnih mirisa, oslanjao se na nježnu mješavinu citrusnih plodova i bilja koja je djelovala čisto i svježe.
• Kvaliteta sirovina – kao trgovac imao je pristup esencijama iz južne Europe i pažljivo je birao njihov izvor.
• Postojanost rezultata – nastojao je da svaka serija miriše jednako, što u doba ručne proizvodnje i promjenjive žetve nije bilo jednostavno.

Odavde potječe i slika proljeća koja se s Farininom vodom povezuje do danas. Svježi citrusni tonovi s biljnim prizvukom više su podsjećali na jutro u procvjetalom vrtu nego na zagušljivi gradski salon – i upravo je to bilo novo za tadašnji Köln.

Zanimljivo je da obiteljska tvrtka Farina u Kölnu djeluje i danas. Svrstava se među najstarije još uvijek aktivne parfumerijske tvrtke i ostala je u istom gradu u kojem je Farina prije više od tri stoljeća započeo. Ako se ikada uputite u Köln, možete se prisjetiti da povijest mirisa nije samo poglavlje iz udžbenika, već priča koja i dalje traje.

Svježina umjesto pudera: zašto je citrusna voda uspjela

Zamislite salon s početka 18. stoljeća: teške tkanine, napudrane perike i zrak prožet mošusom, ambrom ili cibetom. U takvo okruženje ušla je mirisna voda koja nije djelovala kao veo, već više kao otvoren prozor. Kolonjska voda nije se temeljila na težini, već na lakoći – i upravo je u tome bila njezina čarolija.

Osnova su bili citrusi. Najčešće se spominju bergamot, limun i naranča, plodovi čija se esencija dobiva prešanjem kore i mirišu svježe, sočno i pomalo gorko. Dodavali su se nježniji tonovi koji su zaokruživali svježinu i davali joj dubinu:

• neroli – esencija iz cvjetova gorke naranče, cvjetna i istovremeno čista,
• ružmarin – biljni, blago kamforni ton,
• lavanda – aromatični sastojak koji je Europa dobro poznavala iz ljekarni i domaćinstava.

Sve se otapalo u alkoholu. Točan omjer sastojaka niti potpuni popis dodataka izvori iz tog vremena ne otkrivaju – recepti su se čuvali kao obiteljska tajna, pa danas možemo opisati sastav samo u općim crtama.

Po čemu se takva voda razlikovala od tadašnjih kompozicija? Stariji mirisi temeljili su se na životinjskim sastojcima, smolama i začinima, koji su na koži trajali dugo i osjećali se izdaleka. Kolonjska voda djelovala je suprotno. Rječnikom današnje parfumerije moglo bi se reći da se oslanjala prvenstveno na gornje note – one koje osjetite prve i koje najbrže ispare. Miris stoga nije trajao cijeli dan, ali je djelovao čisto, nenametljivo i mogao se nanositi iznova i iznova. U vrijeme kada kupanje još nije bilo svakodnevna stvar, takav osjećaj svježine imao je veliku vrijednost.

Zanimljivo je i za što se sve citrusna voda prema tadašnjim običajima koristila. Nije bila samo kozmetika – slične alkoholne vode tada su se često nudile kao univerzalno sredstvo za zdravlje i užitak. Priča se da:

• su se ljudi njome osvježavali i mazali zapešća, sljepoočnice ili vrat,
• se dodavala u vodu za pranje ili kupanje,
• se kapala na maramicu koja se zatim nosila uz nos u zagušljivim gradskim ulicama,
• se prema nekim izvještajima koristila i unutarnje, primjerice nekoliko kapi na kocku šećera ili u vino.

Posljednja spomenuta navika danas djeluje neobično, ali u kontekstu tadašnjeg liječenja nije bila ništa neobično. Granica između ljekarne i toaletnog stola u 18. stoljeću bila je mnogo manje oštra nego danas. Današnje kolonjske vode, naravno, namijenjene su isključivo za vanjsku upotrebu.

Upravo spoj lakoće, osjećaja čistoće i svestranosti objašnjava zašto je citrusna voda stekla popularnost. Nije se nametala, nije nadjačavala okolinu i bila je prikladna za mnoge prilike. Bilo da su je tadašnji ljudi uzimali kao osvježenje ili kao mali svakodnevni luksuz, pridonijela je tome da citrusni mirisi postanu trajni dio parfumerije.

Napoleonov favorit: kolonjska voda osvaja europsko društvo

Od vode koju su u Kölnu kupovali lokalni stanovnici i prolazni trgovci, tijekom nekoliko desetljeća razvila se mirisna voda poznata diljem Europe. Da se kolonjska voda iz jedne radionice na Rajni našla na toaletnim stolićima plemstva i imućnog građanstva, pridonijele su mnoge okolnosti – i jedna izuzetno slavna ličnost.

Köln je ležao na prometnoj trgovačkoj ruti, a Rajnom i cestama oko njega kretali su se brojni trgovci, hodočasnici i putnici. Bočice s osvježavajućom vodom tako su prirodno dospijevale u udaljene gradove kao suvenir ili poklon. Značajan preokret dogodio se krajem 18. stoljeća kada su grad zauzele francuske revolucionarne trupe. Francuski vojnici i službenici prema povijesnim izvorima zavoljeli su kolonjske vode i nosili ih sa sobom kući. U Parizu se zatim ustalio naziv eau de Cologne, odnosno "voda iz Kölna".

Najveću reklamu ipak joj je napravio Napoleon Bonaparte. Prema povijesnim svjedočanstvima, koristio ju je u velikim količinama – ne samo za jutarnju toaletu, već i za osvježenje tijekom dana – i nosio ju je sa sobom na vojna pohoda. Konkretne brojke koje se pojavljuju u anegdotama o njegovoj potrošnji treba uzeti s rezervom. Sigurno je da je careva sklonost kolonjskoj vodi učinila modnom stvar: što je koristio dvor, ubrzo su htjeli koristiti i oni koji su se dvoru željeli barem približiti.

Širenju kolonjske vode po kontinentu pridonijelo je nekoliko puteva:

• Kretanje vojski – Napoleonovi ratovi premještali su stotine tisuća ljudi diljem Europe, zajedno s njihovim navikama, od Porajnja preko Italije do srednje Europe.
• Putnici i gosti toplica – lagana voda lako se prenosila i bila je prikladna za osvježenje tijekom dugih putovanja kočijom.
• Trgovci – trgovci su je raznosili u velike gradove, gdje su je nudili ljekarnici, rukavičari i parfumeri.

Na uspjeh izvorne recepture ubrzo su se nadovezali drugi parfumeri koji su počeli stvarati vlastite kolonjske vode. Jedan od najpoznatijih primjera je pariška kuća Guerlain. Godine 1853. stvorila je Eau de Cologne Impériale, posvećenu carici Eugeniji, supruzi Napoleona III. Prema tradiciji, carica ju je zavoljela, a kuća Guerlain postala je dobavljač carske dvora. Kompozicija se temeljila na istom principu kao izvorna kolonjska – na jasnim, brzo razvijajućim citrusnim tonovima koji ne opterećuju.

Zašto je jedan proizvod postao simbol cijele epohe? Kolonjska voda nije bila samo miris, već i društveni signal. Koristili su je muškarci i žene, časnici kao i dame na balovima, aristokrati i uspješni građani. Tko je mirisao na kolonjsku vodu, pokazivao je da brine o čistoći i urednom izgledu te da ide u korak s vremenom. Zamislite da je isti svježi miris pratio cara na pohodu i njegove podanike tijekom nedjeljne šetnje – upravo ta univerzalnost učinila ju je fenomenom čiji odjek u parfumeriji nalazimo i danas.

Spor oko imena: kada je kolonjaska postala naziv kategorije

Uspjeh ima jednu manu – privlači imitacije. Čim je citrusna voda iz Kölna postala tražena roba u salonima i na putovanjima, u Kölnu i okolici počele su nicati druge radionice koje su nudile sličnu svježu vodu pod sličnim imenom. Izvori iz tog vremena spominju desetke, kasnije čak i stotine proizvođača koji su svoje bočice označavali kao "kolonjsku vodu" i tako pokušavali iskoristiti reputaciju koju je originalna marka gradila desetljećima.

Posebno domišljat bio je jedan pristup: trgovci su tražili ljude koji su se slučajno prezivali Farina i od njih za naknadu dobivali pravo koristiti njihovo prezime u nazivu tvrtke. Tako se na tržištu pojavilo nekoliko "Farina", koji s originalnom obitelji nisu imali nikakve veze. Obiteljska tvrtka se protiv toga borila sudski, a sporovi oko imena, zaštitnih znakova i autentičnosti protezali su se kroz cijelo 19. stoljeće. Upravo ti slučajevi spadaju među rane primjere borbe za marku u današnjem smislu riječi.

Broj koji je postao marka

Najpoznatiji konkurent iz Kölna postao je trgovac Wilhelm Mülhens. Prema zapisima iz tog vremena, također je dobio pravo koristiti ime Farina od jednog od imenjaka, što je dovelo do dugotrajnih sporova. Tradicija tvrtke rado priča o tajnom receptu koji je Mülhens dobio kao svadbeni dar od monaha – ovu legendu je, međutim, dobro uzeti s rezervom jer je povijesni dokazi ne potvrđuju jednoznačno.

Pouzdanija je priča o broju. Tijekom francuske uprave Kölna na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kuće u gradu dobile su nove kućne brojeve, a Mülhensova kuća u ulici Glockengasse nosila je broj 4711. Kada je tvrtka nakon sudskih sporova oko imena Farina morala tražiti drugo ime, odlučili su se za taj broj. Iz jednostavne adrese postala je jedna od najstarijih i danas korištenih marki kolonjske vode.

Od jednog proizvođača do općeg pojma

Što je više proizvođača koristilo riječ "kolonjska", to je manje značila određenu kuću, a više određeni stil mirisa. Postupno je postala opći naziv, i to i u drugim jezicima – francuski eau de Cologne, njemački Kölnisch Wasser i hrvatski "kolonjska voda" danas opisuju vrstu, a ne proizvođača.

Što danas podrazumijevati pod tim nazivom? Općenito, radi se o laganom i svježem mirisu koji ima nižu koncentraciju mirisnih sastojaka u usporedbi s toaletnom ili parfemskom vodom, pa se stoga kraće zadržava na koži. Često se temelji na citrusnim i biljnim notama, dakle na sličnim osnovama koje su proslavile originalne kolonjske vode. Ako danas na bočici vidite natpis kolonjska voda, nosi sa sobom dio povijesti jednog spora oko imena koji je nekada započeo na ulicama rajnskog grada.

U sljedećem, 7. dijelu, preselit ćemo se iz trgovine u laboratorij – sintetičke molekule, Fougère Royale i Jicky promijenit će pravila prema kojima se parfemi sastavljaju.