Povijest mirisa, 7. dio: Laboratorij mijenja pravila

Sedmi dio: parfumerija na pragu kemije

Serijal Povijest mirisa već vas je proveo kroz tisućljeća tijekom kojih su mirisne tvari prešle put od svetih žrtava do dijela svakodnevnog života. Počeli smo u starom Egiptu s tamjanom i mirisnim mastima, prošli kroz kupke i gozbe starog Rima te se zaustavili kod arapskih učenjaka koji su usavršili destilaciju. Zatim smo krenuli prema provansalskom Grasseu, zavirili u mirisne dvorane Versaillesa i posljednji put pratili kako je kolonjska voda donijela svjež citrusni stil koji je Europa brzo prihvatila kao svoj.

Danas se selimo u drugu polovicu 19. stoljeća. Europa se mijenja pred našim očima – tvornice rastu, željeznice skraćuju udaljenosti, a gradovi se šire. Parfumerija u to vrijeme još uvijek počiva na istim temeljima kao i stoljećima prije: na prirodnim sirovinama.

Paleta tadašnjeg parfumera sastojala se od tvari koje je bilo potrebno uzgojiti, ubrati ili uvesti izdaleka:

• cvjetovi – ruže, jasmin, tuberoza ili ljubičica, čiji su se mirisi hvatali mukotrpnim postupcima poput destilacije ili enfleuragea u masti,
• citrusi i bilje – bergamot, limun, lavanda ili ružmarin,
• smole i začini – tamjan, mirta, benzoe ili mahune vanilije,
• životinjske sirovine – mošus, ambra ili cibet, koji su kompozicijama davali dubinu i trajnost.

Nijedna od ovih sirovina nije imala stalnu cijenu niti sigurnu dostupnost. Hladno proljeće ili kišno ljeto mogli su uništiti urod cvjetova, a rat ili nemiri prekinuti trgovačke puteve kojima su u Europu stizali začini i smole. Parfumeri su morali računati s time da će ista receptura biti jedne godine lako izvediva, a druge godine jedva ostvariva. Neki mirisi koje čovjek dobro poznaje iz prirode nisu se mogli dobiti iz svojih izvora – cvijet đurđice, primjerice, ne daje upotrebljivo mirisno ulje.

Istovremeno se u laboratorijima rađala nova znanost. Industrijska revolucija donijela je ne samo strojeve, već i mnoštvo nusproizvoda, poput katrana od ugljena koji je ostajao nakon proizvodnje plina za rasvjetu. Kemičari su u njemu otkrivali čitav niz tvari i učili ih odvajati, istraživati i sastavljati u nove spojeve. Organska kemija postala je tijekom nekoliko desetljeća jedno od najdinamičnijih područja svog vremena. Godine 1856. mladi engleski kemičar William Henry Perkin pripremio je ljubičastu boju mauvein i pokazao da iz laboratorija može proizaći tvar s velikim komercijalnim potencijalom.

Za parfumerere je to predstavljalo ključno pitanje. Ako kemičar može proizvesti boju koju su prije davale samo biljke ili životinje, zašto ne bi mogao stvoriti i miris? Znanstvenici su postupno tragali za molekulama koje stoje iza karakterističnog mirisa pojedinih sirovina i istraživali mogu li se dobiti umjetno – u stalnoj kvaliteti i neovisno o vremenskim uvjetima ili trgovini.

U ovom dijelu stoga ulazimo u doba kada se parfumerija prvi put susreće s kemijskim laboratorijem. Što se događa kada miris ne stvara samo priroda, već i laboratorij? I kako će se na takvu novost postaviti parfumeri, navikli raditi samo s onim što je uzgojio vrt ili donio brod?

Kumarin, vanilin, iononi – prve sintetičke molekule

U drugoj polovici 19. stoljeća u parfumerijske radionice počele su dolaziti tvari koje nisu nastale na polju ili u stakleniku, već u kemijskom laboratoriju. U početku je bilo samo nekoliko molekula, ali njihov utjecaj bio je dugotrajan. Tri od njih – kumarin, vanilin i iononi – danas se obično navode kao prve sintetičke sirovine koje su zaista promijenile način na koji se parfemi sastavljaju.

Kumarin miriše na svježe pokošeno sijeno, s blagim, slatkastim, pomalo bademastim i duhanastim podtonom. U prirodi se nalazi, primjerice, u tonka grahu, iz kojeg su ga kemičari izolirali već u prvoj polovici 19. stoljeća. Laboratorijska sinteza obično se pripisuje engleskom kemičaru Williamu Henryju Perkinu i smješta se u kraj 60-ih godina 19. stoljeća, najčešće u 1868. godinu. Parfumerima je time prvi put donijela sirovinu koju je bilo moguće dobiti bez obzira na uvoz egzotičnih grahova.

Vanilin je glavna mirisna komponenta vanilijevog štapića. Njegova sinteza povezuje se s njemačkim kemičarima Ferdinandom Tiemannom i Wilhelmom Haarmannom i datira se u sredinu 70-ih godina 19. stoljeća – izvori najčešće navode 1874. godinu, ali se razlikuju u tome smatra li se prekretnicom sam otkriće ili tek početak proizvodnje. Vanilin iz laboratorija ne miriše potpuno isto kao cijeli štapić, jer prirodna vanilija sadrži niz drugih tvari koje joj daju dubinu. Ipak, upravo je on omogućio da se slatki, kremasti tonovi pojavljuju u kompozicijama mnogo češće.

Iononi podsjećaju na miris ljubičica s puderastim i lagano drvenastim prizvukom. Njihovo otkriće smješta se na početak 90-ih godina 19. stoljeća i obično se ponovno povezuje s Ferdinandom Tiemannom i njegovim suradnicima. Za parfumeriju su imali poseban značaj: iz cvjetova ljubičica mirisna tvar dobiva se vrlo teško i u malim količinama, tako da je miris ljubičica do tada bio rijetkost.

Sinteza nije značila samo pojeftinjenje. Parfumerima je donijela prvenstveno tri prednosti:

• Stalna kvaliteta – molekula iz laboratorija miriše uvijek isto, dok se prirodna sirovina razlikuje prema sorti, vremenu i obradi.
• Neovisnost o urodu – loša žetva, oscilacije u uvozu ili dugačak put iz tropa prestali su ugrožavati gotovu kompoziciju.
• Novi mirisni tonovi – neki mirisi, poput ljubičice, iz biljaka su se mogli dobiti samo s velikim poteškoćama, ili uopće ne. Laboratorij ih je omogućio u obliku s kojim se moglo raditi.

Važno je imati na umu da nove molekule u početku nisu zamijenile prirodne sirovine. Parfumeri su ih dodavali provjerenim esencijama, apsolutnim uljima i tinkturama i tek postupno istraživali što s njima mogu postići. Sintetička tvar često je djelovala kao most između prirodnih tonova – dodavala je kompoziciji čistoću, snagu ili trajnost. Ova suradnja prirode i laboratorija zadržala se u parfumeriji do danas, a tragove kumarina, vanilina i ionona možete pronaći u mnogim suvremenim parfemima, od aromatičnih fougère preko gurmanskih mirisa do puderastih cvjetnih kompozicija.

Fougère Royale: paprat koja nikad nije mirisala

Kada je kuća Houbigant predstavila parfem Fougère Royale, pokazala je da parfumerija ne mora samo oponašati prirodu. Najčešće se kao godina lansiranja navodi 1882. (neki izvori spominju i 1884.), a autorstvo se tradicionalno pripisuje Paulu Parquetu, tadašnjem parfumeru i suvlasniku kuće. Naziv obećava „kraljevsku paprat“ – no paprat sama po sebi gotovo da nema miris.

U tome leži čar cijelog paradoksa. Listovi paprati nemaju izražen miris koji bi se mogao uhvatiti i zatvoriti u bočicu. Parquet stoga nije kopirao određenu biljku, već je stvorio ideju o tome kako bi mogla mirisati – svježe, zeleno, pomalo sjenovito i zemljano, poput vlažnog šumskog tla. Fougère Royale tako je postao jednim od prvih izraženih primjera apstraktnog mirisa, koji ne prikazuje jednu sirovinu, već raspoloženje i mjesto.

Okosnicu kompozicije prema sačuvanim opisima činila je trojka sastojaka:

• Lavanda – aromatična, čista i lagano biljna, davala je mirisu svježinu i jasnoću.
• Hrastova mahovina – zemljani, blago slatkast i vlažan ton šume, koji je miris učvrstio i dao mu dubinu.
• Kumarin – topli ton koji podsjeća na svježe pokošeno sijeno i bademe, koji je povezao oba pola.

Opisi spominju i druge dodatke, poput bergamota ili geranija, no njihov točan udio danas se ne može pouzdano utvrditi. Fougère Royale često se navodi kao jedan od prvih parfema koji je koristio sintetički kumarin, i upravo zbog toga postao je jednim od simbola nove ere, u kojoj je laboratorij počeo širiti paletu parfumerije.

Iz jednog parfema postupno je nastala cijela mirisna obitelj. Naziv fougère (francuski za paprat) danas parfumeri koriste za kompozicije temeljene na sličnom kontrastu aromatične svježine i zemljane, tople baze. Ovaj rukopis možete pronaći u mnogim klasičnim i suvremenim parfemima, posebno muškim, gdje se izvornoj trojci dodaju začini, drva ili citrusi. Kada kod parfema naiđete na opis „aromatični fougère“, riječ je o izravnom potomku ideje iz 80-ih godina 19. stoljeća.

Kod povijesnih parfema ipak je potrebna opreznost. Fougère Royale ponovno je lansiran u 20. i 21. stoljeću u novom obliku, a te reedicije mogu se značajno razlikovati od izvorne verzije – kako zbog promjena u dostupnosti sirovina, tako i zbog kasnijih regulacija koje su ograničile, primjerice, upotrebu hrastove mahovine. Ako želite steći dojam o izvornom mirisu, modernu verziju uzmite više kao počast nego kao vjernu kopiju. O tome kako je točno mirisao original iz 19. stoljeća danas znamo prvenstveno iz povijesnih i kasnijih opisa, a ne iz vlastitog iskustva.

Jicky: Guerlainova hrabrost iz 1889. godine

Godina 1889. ostala je u sjećanju Pariza zahvaljujući svjetskoj izložbi i novopodignutom Eiffelovom tornju. No, u svijetu parfumerije iste se godine dogodila tiha, ali dalekosežna promjena. Aimé Guerlain, sin osnivača obiteljskog poduzeća, predstavio je parfem Jicky – kompoziciju koju povjesničari parfumerije često svrstavaju među prve moderne parfeme. Nije se radilo o tome da je prvi upotrijebio sintetičku tvar. Ključan je bio način na koji ju je upotrijebio.

Većina tadašnjih parfema nastojala je što vjernije uhvatiti miris jednog cvijeta ili cvjetnog buketa – ruže, ljubičice, heliotropa. Jicky je krenuo drugim putem. Ne oponaša nijedan konkretan cvijet, već stvara dojam koji u prirodi nećete pronaći. Svježi uvod čine citrusni tonovi, prvenstveno bergamot i limun, u srcu se ističe lavanda s aromatičnim biljnim akordima, a osnovni tonovi su topli, slatki i blago animalni.

Upravo se u bazi očituje nova kemija. Kumarin dodaje tonove koji podsjećaju na sijeno i tonkovac, vanilin donosi slatku, kremastu dubinu. Guerlain ih nije koristio kao jeftinu zamjenu za prirodne sirovine, već kao punopravni građevni kamen. Prirodni materijali – lavanda, citrusi, smole i animalni tonovi – s njima čine jednu cjelinu u kojoj se granica između "prirodnog" i "laboratorijskog" namjerno briše. Danas se Jicky obično svrstava među aromatične, odnosno orijentalne mirise i često se spominje u vezi s obitelji fougère.

Oko Jickyja se tijekom više od sto godina nakupilo mnogo priča i dobro ih je odvojiti od onoga što je dokazano. Dokazana je godina lansiranja, autorstvo Aiméa Guerlaina i istaknuto mjesto lavande, kumarina i vanilina u kompoziciji. Podrijetlo naziva nije tako sigurno. Najčešće se prenosi da je Jicky bila kućni nadimak Aiméovog nećaka Jacquesa Guerlaina, kasnijeg značajnog parfumerista obitelji. Druga, romantičnija verzija govori o mladoj Engleskinji koju je Aimé trebao upoznati tijekom studija u Engleskoj. Nijednu od njih nije moguće sa sigurnošću potvrditi, stoga ih uzmite više kao dio legende nego kao povijesnu činjenicu.

Slično oprezno treba pristupiti i pitanju tko je parfem isprva nosio. Često se navodi da je prvi odjek bio prilično mlak i da su Jicky prvo zavoljeli uglavnom muškarci, dok su ga žene prihvatile tek kasnije. Pouzdani podaci o tadašnjim kupcima sačuvani su samo fragmentarno. Sigurno je da kompozicija temeljena na lavandi i toploj bazi nije odgovarala tadašnjim predodžbama o "ženskom" mirisu i danas se Jicky obično doživljava kao miris koji ne poštuje granice između spolova.

Zašto se onda Jicky, zajedno s Fougère Royale, smatra prijelomnicom između stare i moderne parfumerije? Oba parfema nastala su u razmaku od nekoliko godina i oba su pokazala da sintetička molekula ne mora biti samo jeftinija kopija prirode, već može otvoriti miris kakav dosad nitko nije osjetio. Fougère Royale to je učinio s idejom paprati, Jicky s apstraktnom kompozicijom koja se ne oslanja na nijedan cvijet. Parfumerija se time pomaknula od oponašanja prema autorskom izrazu i parfem je počeo biti shvaćen kao samostalno djelo, a ne samo kao uhvaćen miris vrta. Jicky se, osim toga, proizvodi i danas, iako je njegova receptura tijekom desetljeća prošla prilagodbama.

Od obiteljske radionice do svjetskog brenda

Još sredinom 19. stoljeća parfumerija je bila pretežno obiteljski zanat. Majstor je prenosio recepte sinu ili nećaku, radionica je bila odmah pored trgovine, a kupci su mirise često naručivali izravno kod parfumera. Tako su desetljećima funkcionirale i kuće poput Houbiganta, čiji počeci sežu u Pariz 1775. godine, ili Guerlaina, koji je svoju parišku trgovinu otvorio 1828. Njihovo ime bilo je povezano s osobom vlasnika, a ugled se širio uglavnom među imućnim kupcima.

Krajem stoljeća ovaj se model počeo mijenjati. Parfem više nije bio samo sadržaj bočice, već cjelovita priča – s vlastitim imenom, bočicom, etiketom i kutijom. U Francuskoj se od sredine 19. stoljeća razvijala pravna zaštita trgovačkih marki, a parfumerijske kuće su je počele koristiti: štitile su nazive, ujednačavale izgled pakiranja i gradile prepoznatljiv identitet. Od obiteljskog imena postupno je nastajao brend koji je mogao nadživjeti svoje osnivače.

Veliku ulogu u tome imala je suradnja s kemijskom industrijom. Nove molekule nisu nastajale u parfumerijskim radionicama, već u laboratorijima i tvornicama koje su ih proizvodile u većim količinama i nudile dalje. Parfumeri su tako učili raditi s dobavljačima sirovina, isprobavati nove tvari i tražiti kako ih uklopiti u kompoziciju uz tradicionalne esencije. Odnos je bio obostran – kemičari su trebali kupce, a parfumerijske kuće materijale koje priroda nije pružala ili ih je pružala skupo i u promjenjivoj kvaliteti.

Nasljeđe tog vremena nije samo muzejsko. Kumarin s tonovima pokošene trave i tonkovih bobica te akord fougère, odnosno spoj lavande, kumarina i mahovinsko-drvenastih tonova, i danas su osnovni gradivni elementi parfumerije. Obitelj fougère možete pronaći u mnogim suvremenim muškim i uniseks mirisima, a kumarin se pojavljuje i u gurmanskim i orijentalnim kompozicijama. Kada osjetite čisti, biljno-sapunski miris s toplom slatkastom bazom, možda osjećate odjek eksperimenata iz 80-ih godina 19. stoljeća.

Što je laboratorij donio parfumeriji? Možemo to sažeti u tri točke:

• Novi mirisi – molekule su omogućile stvaranje dojmova koji nemaju izravnu prirodnu predložak, a parfumeri su mogli sastavljati apstraktne kompozicije umjesto vjernih imitacija cvjetova.
• Postojanost – sintetičke tvari imaju ujednačeniju kvalitetu od prirodnih sirovina, čiji se miris mijenja prema urodu, pa se receptura mogla ponavljati s istim rezultatom.
• Dostupnost – industrijska proizvodnja postupno je smanjivala troškove i parfem je počeo dolaziti i do kupaca izvan najbogatijih slojeva.

Na ovu osnovu nastavljamo u 8. dijelu serijala, gdje ćemo se preseliti u 20-te godine 20. stoljeća – k aldehidima, modnim ateljeima i nastanku parfema Chanel No. 5.