Povijest mirisa, 8. dio: Aldehidi i Chanel No. 5

  • Povijest mirisa, 8. dio: Aldehidi i Chanel No. 5

Povijest mirisa, 8. dio: Aldehidi i Chanel No. 5

U osmom dijelu serijala Povijest mirisa nalazimo se u Parizu dvadesetih godina, gdje je parfem postao dio modne marke. Saznajte što su aldehidi, kako ih je koristio Ernest Beaux i kako je nastao Chanel No. 5.

Pariz nakon Velikog rata: nova žena traži novi miris

Zamislite Pariz početkom dvadesetih godina 20. stoljeća. Grad se oporavlja od Prvog svjetskog rata, kafići na Montparnassu puni su slikara, pisaca i glazbenika, a u noćne klubove ulazi ritam jazza. Rat nije promijenio samo političku kartu Europe, već i svakodnevni život žena. Tijekom ratnih godina mnoge su radile u tvornicama, uredima ili bolnicama, navikle su se na samostalnost i praktičniju odjeću te se nisu željele vratiti starim navikama.

Moda brzo reagira na ovu promjenu. Steznici nestaju iz ormara, suknje se skraćuju, siluete postaju opuštenije, a mnoge žene šišaju kosu na kratki bob. Moderna, samouvjerena i pokretna žena u Francuskoj dobiva nadimak la garçonne – prema istoimenom romanu iz 1922. godine, koji je tada izazvao skandal i val divljenja.

Jedna od osobnosti koja je uspjela uhvatiti i odjenuti ovaj novi stil bila je Gabrielle Chanel, poznata kao Coco. Njeni modeli od elastičnog pletiva, jednostavni krojevi i naglasak na udobnosti djelovali su kao dašak svježeg zraka pored bogato ukrašenih haljina predratne ere. Chanel je, međutim, osjećala da za potpunu promjenu ženskog stila nedostaje još jedan element – miris koji bi doista pripadao novoj ženi.

Tadašnji parfemi uglavnom su se vrtjeli oko jednog cvijeta. Dame su mirisale na ružu, ljubičicu, đurđicu ili gardeniju, a od parfema se očekivalo da što vjernije podsjeća na cvjetnjak ili buket. Chanel je, prema tradiciji, željela nešto drugačije: parfem koji ne bi djelovao kao imitacija jednog cvijeta, već kao namjerno stvorena kompozicija – apstraktna, moderna i jednako nezamjenjiva kao njene haljine.

Da je tako nešto uopće moguće, nagovijestio je razvoj kojem smo se posvetili u prethodnom dijelu. Sintetičke molekule, koje su kemičari na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeli proizvoditi u laboratorijima, pokazale su da mirisi ne moraju samo kopirati prirodu. Parfumeri su odjednom imali na raspolaganju tonove koje nećete naći ni u jednom vrtu i mogli su s njima stvarati smjelije kompozicije nego ikad prije.

U ovom dijelu vas očekuje priča u kojoj se susreću tri naizgled udaljena svijeta: modna kuća koja je ženama željela ponuditi više od odjeće, parfumer s ruskom prošlošću koji je zanat izučio u Moskvi i laboratorijske tvari zvane aldehidi. Iz njihovog susreta nastao je parfem koji je postao simbol cijele epohe i o kojem se priča i danas.

Couturiéri otkrivaju parfem: Poiret, Lanvin, Patou

Još početkom 20. stoljeća parfemi su bili domena specijaliziranih parfumerijskih kuća i ljekarnika. Modni dizajneri su šivali haljine, parfumeri su miješali mirise – i oba zanata susretala su se više na toaletnom stoliću kupca nego u jednom ateljeu. No, tijekom nekoliko godina ta se granica počela topiti i parfem je postao prirodni dio modne marke.

Paul Poiret bio je jedan od prvih couturiéra koji je prepoznao ovu priliku. Već 1911. godine osnovao je parfemsku liniju Les Parfums de Rosine, nazvanu po tradiciji po jednoj od svojih kćeri. Poiret je miris smatrao produžetkom svojih modela: baš kao što su njegove haljine oslobađale žene od korzeta, tako su i njegovi parfemi trebali upotpuniti cjelokupni dojam, raspoloženje i stil. Atelje, tkanine, interijer trgovine, bočica i miris tako su činili jedan svijet u koji je kupac ulazio.

U dvadesetim godinama sličnim putem idu i druge modne kuće. Jeanne Lanvin predstavila je 1927. godine parfem Arpège. Priča se da je naziv inspirirala svirka na klaviru njezine kćeri Marguerite – riječ arpège označava razloženi akord. Okrugla crna bočica sa zlatnim motivom majke i kćeri, koja je postala i simbol modne kuće, pokazala je koliko blisko parfem može biti povezan s vizualnim identitetom marke.

Jean Patou, couturiér povezan sa sportskom elegancijom i modernim ormarom aktivne žene, predstavio je 1930. godine parfem Joy. Pojavio se u vrijeme gospodarske krize, i unatoč tome – ili možda upravo zbog toga – oslanjao se na bogatu cvjetnu kompoziciju temeljenu na jasminu i ruži. Prema predaji, trebao je podsjetiti da i u teškim vremenima ima smisla priuštiti si komadić luksuza. Joy se ubrzo svrstao među najpoznatije parfeme svog vremena.

Što su ove priče imale zajedničko? Glavnu misao epohe možemo sažeti jednostavno:

  • Ime modne kuće na bočici daje parfemu identitet. Miris više nije anonimna mješavina, već nosi priču, stil i ugled konkretnog dizajnera.
  • Parfem približava marku. Kupac koji si ne može priuštiti haljinu iz ateljea, može kupiti bočicu i tako nositi dio marke svaki dan.
  • Moda i miris međusobno se jačaju. Uspješan parfem širi ime dizajnera daleko izvan granica salona i revije, dok prestiž ateljea dodaje parfemu sjaj.

Upravo ovaj model – couturiér koji potpisuje i parfem – brzo se prihvatio u dvadesetim godinama i zadržao do danas. Kada u parfumeriji birate parfem s logom modne kuće, povezujete se s tradicijom koju su ovi pioniri postavili prije otprilike sto godina. No, da bi novi miris zaista privukao pažnju, osim slavnog imena trebao je i hrabru kompoziciju – a u priči dvadesetih godina to postaju aldehidi.

Ernest Beaux i aldehidi: iskra novog mirisa

Iza jednog od najslavnijih mirisa dvadesetog stoljeća ne stoji pariški salon, već moskovski laboratorij. Ernest Beaux rođen je 1881. godine u Moskvi u obitelji francuskog podrijetla, a zanat parfumerije učio je u tvrtki Rallet. Ona je bila jedan od vodećih ruskih proizvođača sapuna, pudera i parfema te je svoje proizvode isporučivala i carskom dvoru. Beaux je ovdje prošao praksu od proizvodnje do stvaranja vlastitih kompozicija, a prije Prvog svjetskog rata već je bio priznat parfumer tvrtke.

Revolucija 1917. godine prekinula je njegovu rusku karijeru. Nakon ratnih godina, Beaux se nastanio u Francuskoj i nastavio raditi u pogonu koji je tvrtka Rallet imala nedaleko od Grassea, u regiji koja je tada bila srce europske proizvodnje mirisnih sirovina. Sa sobom je donio iskustva dvorske parfumerije i sklonost prema tvarima koje su tada tek tražile svoje mjesto – sintetičkim molekulama.

Što su aldehidi

Aldehidi su skupina organskih spojeva koje kemičari mogu sintetizirati i koji se u malim količinama nalaze i u prirodi, primjerice u korama citrusa. U parfumeriji se najčešće koriste takozvani alifatski aldehidi s dužim ugljikovim lancem. Sami po sebi mirišu neobično i za mnoge ljude neočekivano:

  • čistoćom svježe opranog rublja i sapunice,
  • voskom i ugašenom svijećom,
  • metalnom hladnoćom, koju neki uspoređuju s mirisom hladnog zraka,
  • kod nekih vrsta i lagano citrusnim ili narančastim tonom.

U kompoziciji ne igraju ulogu samostalnih mirisa. Djeluju više kao pojačivač i raspršivač: dodaju iskru gornjim notama, osvjetljavaju teže cvjetno srce i cijeloj kompoziciji daju prozračnost, kao da miris šumi oko kože. Zahvaljujući njima, i bogati buket djeluje manje slatko i više apstraktno.

Ne prvi, ali najhrabriji

Dobro je razjasniti čestu predodžbu da je aldehide „otkrio“ upravo Beaux. Parfumeri su s njima radili i prije njega, a u nekoliko kompozicija iz godina prije Prvog svjetskog rata mogu se pronaći. Međutim, uglavnom se radilo o malim dozama koje su trebale samo blago osvježiti miris. Beauxov doprinos leži u hrabrosti da ih upotrijebi u neuobičajeno velikoj količini, čime je od neupadljivog dodatka postao jedan od glavnih karakterističnih elemenata mirisa.

Legenda o predoziranju

S tom hrabrošću povezana je i priča koja se u parfumeriji prenosi i danas. Prema njoj, jedan od Beauxovih asistenata je prilikom miješanja uzorka slučajno dodao mnogo više aldehida nego što je receptura propisivala, a rezultat je navodno toliko impresionirao parfumera da je odlučio nastaviti u tom smjeru. Nijedan pouzdan povijesni dokaz ne potvrđuje ovu verziju, a mnogi stručnjaci je smatraju više lijepom anegdotom. Vjerojatnije je da se radilo o promišljenom izboru iskusnog parfumera koji je s aldehidima eksperimentirao dugoročno. Legendu stoga uzmite kao dio čarolije priče, a ne kao provjerenu činjenicu.

Peti uzorak: nastanak Chanel No. 5

Godina je 1921. i Gabrielle Chanel već je priznata ličnost pariške mode. Traži parfem koji bi pristajao uz njezinu odjeću jednako prirodno kao čisti kroj i suzdržane boje. Suradnju započinje s Ernestom Beauxom, parfumerom koji tada radi na jugu Francuske. Prema legendi, pripremio je za nju dvije serije numeriranih uzoraka – jednu s brojevima od 1 do 5 i drugu od 20 do 24. Chanel je trebala odabrati bočicu s brojem pet.

Zašto baš petica? Priča se da je Chanel smatrala broj pet sretnim, pa parfem nije dobio poetsko ime, već samo broj uzorka. Također se priča da je novi miris predstavljen petog dana petog mjeseca. Kako je točno izbor tekao, danas se pouzdano ne može dokazati. Priča se prenosi toliko dugo da je postala neodvojivi dio priče o parfemu.

Buket koji ne miriše kao nijedan cvijet. Cvjetni parfemi tog doba obično su oponašali jedan određeni cvijet – ružu, ljubičicu ili đurđicu – i nastojali ga što vjernije prenijeti u bočicu. Beaux je odabrao drugačiji put. Srce kompozicije čini bogat buket jasmina, ruže i ylang-ylanga, dopunjen drugim cvjetnim tonovima, ali nijedan od njih ne ističe se samostalno. Aldehidi osvjetljavaju buket i spajaju ga u jedinstvenu cjelinu, tako da rezultat ne podsjeća na određeni vrt niti na pojedinačni cvijet. Osnovni tonovi opisuju se kao topli, drvenasti i puderasti. Takav pristup naziva se apstraktnim mirisom: ne govori o jednoj sirovini, već stvara vlastiti, novoizmišljeni dojam.

Ovoj misli veže se izjava koja se obično pripisuje Chanel, a čiji se točan tekst razlikuje u različitim izvorima: „Žena treba mirisati kao žena, a ne kao cvijet.“ Bez obzira je li to doista rekla u ovom obliku ili je riječ o kasnijem pojednostavljenju, dobro oslikava čime je novi parfem u svoje vrijeme bio neobičan.

Bočica bez ukrasa. Na početku dvadesetih godina parfemi su se često prodavali u ukrašenim bočicama s reljefima, figuricama i obojenim staklom, koje su same po sebi djelovale kao nakit. Bočica Chanel No. 5 bila je, naprotiv, suzdržana: prozirno četvrtasto staklo, jednostavna bijela etiketa s crnim slovima i brušeni četvrtasti čep. Podsjećala je više na laboratorijsku ili ljekarničku posudu – i upravo se time razlikovala od ostalih.

O tome odakle potječe oblik, kruže različite verzije. Uzmite ih kao moguće interpretacije, a ne kao dokazane činjenice:

  • prema jednoj, potječe iz muških toaletnih bočica kakve su se nosile u putnim neseserima,
  • druga spominje inspiraciju karafom za viski,
  • oblik čepa povezuje se s tlocrtom pariškog trga Place Vendôme.

Bočica se tijekom desetljeća nekoliko puta blago prilagođavala, ali osnovna ideja jednostavnosti ostala je. Numerički naziv, apstraktni buket i suzdržana bočica zajedno su stvorili cjelinu koja je pokazala da parfem može biti dio modnog stila jednako kao i odjeća.

Nasljeđe aldehida: što je ostalo iz dvadesetih godina

Dvadesete godine trajale su samo jedno desetljeće, ali parfumerija iz njih crpi i danas. Ono što je tada djelovalo kao hrabar eksperiment, postupno je postalo uobičajeno, s čime parfumeri rade i danas. Kada pogledate trenutnu ponudu parfema, susrest ćete nasljeđe tog doba na mnogim mjestima – često i tamo gdje ga ne biste očekivali.

Tri stvari koje su ostale nakon te epohe

  • Parfem kao dio modne marke. Zamisao da modna kuća ima vlastiti miris koji upotpunjuje njezin stil jednako kao kroj haljine, danas je uobičajena. U dvadesetim godinama postala je poslovni i estetski model koji je opstao cijelo stoljeće.
  • Hrabrost za apstrakciju. Parfem više nije morao oponašati jedan određeni cvijet. Mogao je biti kompozicija koju u prirodi nećete naći – i upravo u tome je bila njegova čar. Ova ideja otvorila je put modernoj parfumeriji.
  • Nova obitelj mirisa. Cvjetno-aldehidne kompozicije ustalile su se kao samostalan pravac. Spajaju bogato cvjetno srce sa sjajnim, gotovo zračnim uvodom, a parfumeri ih razvijaju u klasičnim i suvremenim oblicima.

Kako prepoznati aldehidni ton

Aldehidi se najlakše prepoznaju u prvim minutama nakon nanošenja, kada se iz parfema oslobađaju gornji tonovi. Ako želite testirati svoj nos, obratite pažnju na ove dojmove:

  • Svježina bez citrusa. Miris djeluje jasno i živahno, iako u njemu ne osjećate limun ni bergamot.
  • Sapunasta čistoća. Mnogi ljudi povezuju aldehide s mirisom svježe opranog rublja ili nježnog sapuna – dojam čistoće za njih je tipičan.
  • Lagani metalni sjaj. Netko ga opisuje kao šum, drugi kao miris hladnog zraka ili voska. To je iskra koja mirisu daje volumen.
  • Osvijetljeni cvjetovi. Kada uvod prođe, cvjetno srce djeluje punije i prostranije, kao da su mu aldehidi na početku osvijetlili put.

Za bolju predodžbu, pomaže ako parfem nanesete na testni trak i tijekom prve četvrtine sata nekoliko puta pomirišete. Uvodni bljesak brzo se mijenja i upravo ta promjena karakteristična je za aldehidne kompozicije.

Gdje danas tražiti ovaj stil

Ako vas je elegancija dvadesetih godina zaintrigirala, možete se u sekciji parfema usmjeriti na cvjetne kompozicije u čijem se opisu pojavljuju aldehidi. Vrijedi zaviriti i u mirisnu piramidu: aldehidi se obično navode među gornjim tonovima, obično u društvu bijelih cvjetova ili ruže. Prije nego se odlučite, dajte parfemu vremena na koži – aldehidne kompozicije razvijaju se postupno i njihov pravi karakter pokazuje se tek nakon nekog vremena.

Priča moderne parfumerije time, međutim, ne završava. U sljedećem dijelu serije Povijest mirisa, krenut ćemo dalje u 20. stoljeće i pogledati kako se parfumerija mijenjala u narednim desetljećima.